Prikazuje: Sreten PEROVIC 

Sasvim je izvjesno da je veliki dio nase proslosti uvijen u staniol 
bajkovite price koja (je) ima (la) funkciju da neprijatne cinjenice ili 
tamne stranice istorije ublazi, nad(o)gradi ili prosto izbrise, "zaboravi", 
te da (pricam ti ) pricu ucini pitkijom, "shvatljivom" i prihvatljivom. No 
ako tu rezimski uzgajanu "eleganciju" u pakovanju istorijske (ne) istine 
shvatimo kao importovanu tekovinu "evropeizirane" nauke s kraja proslog i 
pocetka ovog vijeka (drasticno isprobanu na terenu Crne Gore, njene 
istorije, nacionalnosti, drzavnosti i crkvene autokefalnosti), gotovo je 
neshvatljivo sa koliko zilavosti se istovremeno odrzalo guslanje i 
guslarenje oko ognjista svake vlasti i svakog vlastodrzackog programa, i to 
ne samo od neukih i folkloromaniji  podloznih dokolicara, nego i (k) od 
jednog veoma rasprostranjenog soja "mudroslavnih" istoricara, prevrtnih i 
pritvornih himnicara i istoriografskih dimnjicara. 

Zaludu smo imali i istorijske adute i istorijske institute, ako su sva 
kljucna razbojista slivana u prazna ulista, u ime tudjeg zadusnistva i 
domaceg zaludnistva.CRNA GORA JE NAJMANJE POZNATA CRNOJ GORI, jer je dugo i 
smisljeno skrivana od Crne Gore. Taj programirani apsurd fanaticno su 
dogradjivali sami Crnogorci. I oni idelisticki i oni usluzeni. I nije rijec 
samo o dalekoj proslosti, vec o danima za koje jos ima zivih svjedoka, a do 
nedavno ih je umnozeno bilo. 

Da je tako, na najbolji nacin pokazuje prvi tom (novembar 1918-avgust 1919) 
cetvorotomnog zbornika dokumenata o oruzanom otporu crnogorskog naroda 
prisjedinjenju Kraljevine Crne Gore Kraljevini Srbiji. Taj krupni i 
znacajni posao obavio je istoricar modernog senzibiliteta dr Serbo 
Rastoder, docent na Filozofskom fakultetu u Niksicu. Njegova tetralogija 
"Skrivena strana istorije", koja u podnaslovu ima precizniju 
odrednicu-"Crnogorska buna i odmetnicki pokret 1918-1929"-predstavlja, uz 
ostalo, i kreativan prijekor Istorijskom institutu Crne Gore, koji za pola 
vijeka svoga postojanja nije smogao snage da prouci i publikuje gradju o 
tako znacajnom dogadjaju kao sto je Bozicni ustanak s pocetka 1919 (po 
starom kalendaru-s kraja 1918) godine. U obimnom uvodnom ogledu, dr 
Rastoder prezentira sva vaznija gledanja na procese koji su prethodili, 
uslovili i posljedicno pratili prisajedinjenje Crne Gore Srbiji. On 
naglasava da nije zalio da bilo cije stavove komentarise ili vrednuje, jer 
bi to znacilo da umanjuje vrijednost izvorne gradje koju donosi, odnosno to 
bi na posredan nacin iskljucivalo slobodno prosudjivanje procesa na osnovu 
prezentiranih dokumenata. Dr. Rastoder se sluzi odrednicom "ujedinjenje 
Crne Gore i Srbije", uz terminolosku distinkciju koja proizilazi iz 
konstatacije da su istoriografiju odavno zanimali oruzani i politicki 
sukobi "pristalica i protivnika bezuslovnog ujedinjenja". Uz pregled onoga 
sto su o tkz.Velikoj narodnoj skupstini u Podgorici pisali njeni 
(sa)ucesnici, od kojih se svojom obimnom knjigom o "ujedinjenju" izdvaja 
Jovan Cetkovic, dr Rastoder daje i stavove oponenata. On posvecuje paznju 
beogradskom novinaru i publicisti Panteliji Jovanovicu koji je, u knjizi 
"Crnogorski politicari" (1924) i prethodnim clancima u "Balkanu"-prvi 
ukazao na tragediju crnogorskoga naroda poslije "ujedinjenja" i "svim 
nasiljima koja su izvrsena nad Crnom Gorom i Crnogorcima", sto je-kako 
naglasava ovaj srpski novinar-"najgrozniji spomen srama i stida zvanicnog 
Beograda". U tom sramnom cinu nasilne pacifikacije okupirane Crne Gore 
ucestvovale su i paravojne cete (bjelaske) "omladine" koju ovaj beogradski 
novinar naziva bandom "palikuca, pljackasa i ubica", koja je pod zastitom 
vlasti "ubijala ljude, vesala zene, palila kuce, pljackala tudje domove". 
Drugi koji su se, tih godina, bavili ovim problemima pisali su da je u onim 
krajevima Crne Gore koji su brojnije ucestvovali u Bozicnjem 
ustanku-spaljeno vise od 5.000 kuca, da su seljaci morali da prehranjuju 
kaznene vojne i zandamerijske ekspedicije, pa i daju plate oficirima; da su 
sva ta nasilja vrsena u prisustvu ili saznanju "saveznickih vlasti" u Crnoj 
Gori. Opisujuci situaciju poslije "ujedinjenja" 1918, Jovan Plamenac tvrdi: 
"...da se nijesu tadasnje saveznicke vlasti velikih sila umijesale, htjele 
su okupatorske vlasti (srpska vojska i zandarmerija)-S.) spaliti mosti 
sv.Vasilija Ostroskog i sv.Petra Cetinjskog, onako kao sto je Sinan-pasa 
spalio na Vracaru sv.Save Nemanjica". (Jovan Plamenac, bivsi crnogorski 
ministar, vodja Bozicnjeg ustanka i potonji predsjednik crnogorske vlade u 
egzilu, po povratku u "domovinu", 1925, ukazom kralja Aleksandra bio je 
postavljen za "ministra-rezidenta u Pragu" i odmah zatim preveden u visoku 
penziju, sto je, svjedoce, savremenici, izazvalo buru protesta privrzenika 
i izvodjaca "bezuslovnog ujedinjenja".) Da odluke tkz.Velike narodne 
skupstine u Podgorici nijesu validne jasno je bilo mnogima od samog 
pocetka; najjasnije onima koji su nekoliko godina ratovali protiv okupatora 
Crne Gore. Ali je to strucno (pravnicki) dokazao tek pravni ekspert Zivojin 
Peric, prof.beogradskog Pravnog fakulteta, u radu "Crna Gora u 
jugoslovenskoj federaciji", objavljenom 1940.u zagrebackom "Ekonomistu". 
Peric konstatuje da su odluke Podgoricke skupstine nezakonite (neustavne) i 
samim tim posve irelevantne. Peric je u tom atipicnom radu konstatovao da 
"Crnogorci imaju toliko svojih narocitih osobina, da se mogu bez 
pretjerivanja ubrojiti medju najoriginalnije i najinteresantnije narode u 
Evropi". Ali te i takve izjave, kao i mnoge slicne, samo su dodatno 
"uljuljkivale" Crnogorce i kod njih razvijale ibermenstvo" u celini 
srpstva". 

Komponujici svoju izvanrednoznacajnu tetralogiju, doktor Rastoder je 
apsulutni prioritet dao neobjavljenim izvorima. Svjestan da je svaki odbir 
podlozan subjektivnim mjerilima, u ovom slucaju utoliko vise jer materijala 
ima u stotinama fascikli i kutija u domacim i stranim arhivama, ovaj nas 
poznati istoriograf smatra da je publikovanje i izucavanje kompletnog 
materijala o Crnogorskoj buni i odmetnickom pokretu (1918-1929) posao za 
citave generacije istoricara. Vjerujemo da je to tacno, ali je tacno i to 
da je sam dr Rastoder (rodj.1956), istrazujuci gradju o "bezuslovnom 
ujedinjenju Crne Gore i Srbije", uradio vise nego generacije njegovih 
prethodnika. To ga obavezuje da u dogledno vrijeme napravi o tome obimniju 
sintezu.

Izdavac: Charli & son company, urednik Mico Orlandic, Bar 1997, str.628. 
Izvor: Monitor, broj 382, 13 feb.'98

LICCNOST U ZZIZZI:DR SHERBO RASTODER, ISTORICCAR, AUTOR CCETVORTOMNE KNJIGE „SKRIVANA STRANA ISTORIJE"

Ako vam se ova pricca uccini poznata - znate da ste u pravu, ako je ne prepoznate - onda vi ili nijeste odavde ili ste prebrzo odrasli. U svakom sluccaju, patite zbog toga: ima jako mnogo spremnih da ovu priccu nastave - kazze za „Pobjedu nedjeljom" autor koji ovih dana slusha aplauze dok se o njegovoj knjizi govori shirom Crne Gore

KNJIGA „Skrivana strana istorije - crnogorska buna i odmetniccki pokret 1918 - 1927". dr SHerba Rastodera zbirka je dokumenata u ccetiri toma i predstavlja za sada najobimniji istrazzivaccki poduhvat usmjeren ka naporu da se posredstovm primarnih istorijskih izvora pokusha priblizziti vrijeme prvog velikog crnogorskog raskola u ovom vijeku. -Za mene su ove knjige jedno istorijsko svjedoccanstvo o kraju herojske Crne Gore i kraju drushtva koje je poccivalo na vrijednsotima o kojima su iskreno i sa divljenjem pisala mnoga znaccajna imena tadashnje Evrope. Ovo je poccetak vremena kada je voljeti Crnu Gru postalo sumnjivo, biti joj odan opasno, a biti protiv nje patriotski i isplativo. Ove knjige su takodje svjedoccanstvo o istorijskom kvarenju Crne Gore, koja nije mogla da, bez lomova i trauma, predje jednu znaccajnu istorijsku fazu drushtvene transformacije ka gradjanskim modernim evropskim drushtvima, usljed raznih drushtvenih, politicckih i istorijskih limita u njoj i oko nje. Za mene su ove knjige svjedoccanstva o poccetku politike ispruzzene ruke u Crnoj Gori, odnosno o inauguraciji politiccki prosjeccnog mentaliteta po kojem je strah od sebe bio jacci od straha od drugog, a svoja glava manje vrijedna od neke druge - samo zato shto nije ona koju svi najbolje znamo. Ovo je svjedoccanstvo o traumama jedne generacije koja prvi put u istoriji Crne Gore nije imala svoje heroje: niti su se pobjednici hvalili i ofajdili pobjedom, niti su im porazzeni zavidjeli. Samo su se nasladjivali prividno neutralni i nezainteresovani, koji su povlaccili oroze sa strane. Nikada put od odushevljenja do rezignacije nije bio krachi, te otuda razoccarenje i jednih i drugih. Ovo je svjedoccanstvo i o onome kojeg su ispratili sa nadom i jaukom onda dok je neshto josh mogao da uradi kao zziv i onom kojem su zabranili povratak kada je to za neke druge bilo vazzno, a vratili ga sa tugom i lelekom tek onda kada je to i za njih i za njega bilo svejedno. O onom o kojem su napisani tomovi lazzi i kleveta, a kojem danas stidljivo i oprezno najavljuju podizanje spomenika, bojechi se da im se ne prigovori i strahujuchi da bi i njegova mermerna figura mogla da ozzivi. Ovo je svjedoccanstvo i o tome kako je na ovim prostorima narodnu volju lakshe odmjeriti pendrekom, nego provjeriti plebiscitom. Politiccka klackalica Ovo je svjedoccanstvo i o tome kako se svakom zloccinu mozze nachi opravdanje. „Vishi ciljevi" zloccine uvijek pretvaraju u statistiku i daju im smisao koji obesmishljava ccovjeka. Ovo je svjedoccanstvo i o tome kako je na ovim prostorima ponekad vazznije koju kapu imash na glavi, nego shto imash u njoj. Ovo je poccetak vremena kada je kiccmeni stub zamishljene drzzavne zajednice trebalo saviti onoliko koliko je to bilo potrebno za politiccku klackalicu balkanskih kartografa. Ovo je svjedoccanstvo i o tome kako lako politiccki vjernik postaje izdajnik, odnosno o tome da narod koji bira samo izmedju dvije boje za duzze vrijeme postaje politiccki daltonista. Ovo je svjedoccanstvo o zabludama naivnih koje postaju traume zzivih. Ovo je svjedoccanstvo o starim ratnicima kojima je ispruzzena ruka bila poduprijeta medaljama na grudima i onima koji se ne bi prodali ni za shta na svijetu, ali su, zbog vishih interesa, spremni i da rade za dzabe. Ovo je svjedoccanstvo o tome kako je lako cciniti shtetu samo ako je to za „opshtu korist" i kako je lakshe upropastiti tek stasale generacije nego iznevjeriti davno nastale pretke. Ovo je pricca o dvije Crne Gore: ako vam se uccini poznata - znate a ste u pravu. Ako je ne propoznate - onda vi ili nijeste odavde ili ste prebrzo odrasli. Ne patite zbog toga, ima jako mnogo onih spremnih da ovu priccu nastave. Ipak, ovo je samo knjiga, jedna od mnogih i nishta vishe - rijecci su dr SHerba Rastodera, koji je na ovakav naccin iskazao najintimniji dizzivljaj svog djela pred podgoricckom publikom koja je burnim aplauzom pozdravila njegove rijecci. Inacce, ovo dejlo je izazvalo izuzetno veliku pazznju ovdashnje javnosti. Iako autor isticce da nije nikome posvechano, ipak, mnogi su knjigu kupili i prije nego shto su je vidjeli. Jer „smisao knjige potvrdila je jedna obiccna kartonska kutija u cetinjskoj „Lokandi", jedna pjesma na cetinjskom trgu, jedna nijema povorka na podgoricckim ulicama kao odgovor na sve nashe vozove ludila, odnosno ona sojska i ccojska Crna Gora ispod ccije sjenke se, s vremena na vrijeme, pomoli neka glava da nas opomene da ona nije samo u antikvarnim knjigama i sjechanjima, vech da je ima i u zzivotu". U opshirnoj uvodnoj studiji dr Rastoder gradi sopstvenu metodoloshku koncepciju koju brani argumentima nauke, unutar svog svijeta, poimanja istorije i istorijske nauke. Kako je osnova svih istorijskih pricca istorijski izvor, Rastoder isticce kako svako istrazzivanje u istorijskoj nauci pocciva na njemu, bilo kao argument, odbrana, ccinjenica ili subjektivno selektirana odstupnica. Jedino je izvor nepromjenljiv, dok se njegovo tumaccenje i njegova interpretacija po pravilu mijenja. Zaccarani krug Autor ove knjige otvara zaccarani krug istoriografije o pitanju sukoba protivnika i pristaluca bezuslovnog ujedinjenja Crne Gore i Srbije, kroiz iscrpnu analizu stavova i sudova prisutnih u postojechoj literaturi o ovom pitanju. Autor objashnjava da je sam ccin bezuslovnog ujedinjenja Crne Gore i Srbije bio predmet vishe znaccajnih radova u jugoslovenskoj istoriografiji, a da su dogadjaji koji su direktna posljedica tog ccina, i tako sprovedenog ujedinjenja, najcceshche opisivani i tretirani kao kratkotrajni (ne)zzeljeni reper. On nas podsjecha - kao shto je uobiccajeno u istoriji - da su prvi natpisi o dogadjajima o kojima je rijecc nastali tokom trajanja samog sukoba, u zzaru sporenja i ambiciji profilisanja pozzeljnog mishljenja. To je bila literatura propagandnog karaktera koja pripada prednauccnom stupnju istorijske nauke, ali je izuzetno znaccajna iz razloga shto su upravo iz nje kasnije preuzeti mnogi sudovi kojim je istorijska nauka manje ili vishe uspjeshno branila svoju nauccnost. U svojoj obimnoj studiji dr SHerbo Rastoder analizira i brojnu literaturu o ovom pitanju nastalu u periodu poslije Drugog svjetskog rata, posebno onaj njen dio koji se odnosi na dogadjaje u Crnoj Gori poslije proklamovanja bezuslovnog ujedinjenja. Kao medjash u poslijeratnoj istoriografiji, dr Rastoder izdvaja djelo akademika Dima Vujovicha „Ujedinjenje Crne Gore i Srbije", objavljeno 1962. godine. Na kraju, dr SHerbo Rastoder kazze da objavljeni izvori ccine tek manji dio od onih koji postoje i ccekaju na objavljivanje u raznim arhivima u zemlji i inostranstvu, shto je, po njemu, posebno za generacije istoriccara. To shto je ova zbirka najobimniji poduhvat u prezentaciji postojechih izvora, za autora samo znacci da je zadrzzan kontinuitet u procesu koji je tek naznatno otvoren.

Pobjeda 17.05.98