Omrčen Mirko

Porfirogenetovi Srbi

“To u BiH nisu Hrvati nego bosanski katolici“ ( Stjepan Mesić )

Srpski intelektualci,nacionalisti i šovinisti idu još i dalje pa tako tvrde da je cjelokupno stanovništvo BiH, pa i Dalmacije srpskog podrijetla, da su to sve Srbi muslimanske i katoličke vjere. Za te sulude ideje svakako je zaslužno djelo DAI,  K. Porfirogeneta napisano oko 950 godine. To djelo u mnogome je pridonijelo razvijanju ideje velikosrpstva, ideje o sve Srbima na ovim prostorima, o sve srpskoj svetoj zemlji koju treba prisajediniti majci Srbiji.

 Porfirogenetovo djelo DAI je jedan veliki mozaik koji je pisac sastavio iz raznih dokumenata i izvora koji su bili napisani u razno doba. Pisac je nedvojbeno o zemljama, osobama i događajima imao po dva ili više izvještaja, a poredavao ih je onako kako je pretpostavljao a ne znao i tako ih uvrštavao u svoja djela. Da bi stvorio jedinstveno djelo vjerojatno je izvore prerađivao i skraćivao, nadopunjavao prema vlastitom shvaćanju i gledanju kako bi ih doveo u sklad sa stanjem stvari kakve su bile u njegovo doba. To djelo predstavlja zbrku, osobito u datiranju vremenskih događaja i razlučivanja pojedinih naroda i kao takvo dovelo je do ogromne zbrke. Dummler za to djelo kaže da je pisac svoje podatke nagomilao jedan uz drugi ne mareći za protivurječja u njima . Stoga pisac pored dobrih i pouzdanih vijesti donosi i nepouzdane koje su puko mehaničko sabiranje.

 U svome djelu Porfirogenet je sve Južnodalmatinske krajeve nazvao i smatrao srpskima a stanovnike Srbima. Osobito u glavi 32 Srbi nalaze opravdanje svojih ideja. Između ostalog tu piše: Valja znati da Srbi potječu od nekrštenih Srbalja koje i Bijelima nazivlju ( za Bijelu Srbiju upotrebljava naziv Sorabia), što su doma tamo iz kraja što ga zovu Boiki gdje graniči i Frangija kao i Velika Hrvatska, ona nekrštena i Bijelom prozvana. Tamo i ovi Srblji od početka stanovahu…..Romajski car Heraklije dade im mjesto za učadorenje u tesalskom tematu…(.Na njihov boravak u Solunskom tematu podsijeća mjesto Servište). U romajskom jeziku Srblji se nazivaju podanici-robovi ( Servi). Takav su naziv dobili što su postali podanicima cara romajskoga. Odatle car ih učadori u sadašnju Srbiju, Paganiju, Zahumsku zemlju, Trebinjsku i Konavlje, pošto ove zemlje bijahu opustošene od Avara i bijahu caru romajskom podložni.

Ovo posljednje, kako su Srbi naselili i Paganiju ( Neretljansku oblast), Zahumlje ( dio današnje Hercegovine), Trebinje i Konavlje smatraju mnogi pisci sumnjom iz prostog razloga jer je car Heraklije sve Srbe smjestio u jedan veliki logor u Tesaliji. Tu vijest mnogi smatraju sumnjom. Tako: Zeuss, Dummler, Rački, Grot. Iz navedenog je vidljivo da je narod, koji se učadorio u tesalskom tematu tu i dobio svoje ime Servi ,da je to ime tu i tada nastalo, jer je narod pristao da budu carevi podanici-robovi.

Ali je vidljivo i to da  narod koji je došao iz zemlje Boiki potječe od nekrštenih Srbalja koje i Bijelima nazivaju, da su došli s tim imenom. To govori i može značiti samo jedno a to je da je Porfirogenet poistovjetio dva različita naroda. Onaj narod što ga car Heraklije nazva Servi i onaj narod koji potječe od nekrštenih Srba iz zemlje Boiki. Nekršteni Srbi iz zemlje Boiki može biti jedino narod koji se danas nazivlje Lužički Sorbi i čija je pradomovina nekada doista graničila sa zemljom Boiki i bila susjedna Bijelim Hrvatima. Lužički Sorbi različit su narod od balkanskih Srba i nemaju sa njima ništa zajedničkog osim sličnosti imena, a naroda sa sličnim imenom bilo je podosta, kao npr. Goti i Geti. Pisac Einhards piše da su Sorbi koncem osmog stoljeća živjeli između Labe i Sale na granici tadašnje Turingije i Saske, a na granici Turingije bilo ih je i početkom sedmog stoljeća kad ih se jedan dio zaputio na jug, piše Fredegarius. Rački je čvrsto držao da se bijela Sorbia sterala oko Srednje Labe i Gornje Visle. On je u svom istraživanju došao do zaključka da su odista u devetom i desetom stoljeću od Sale i Labe di izvora Visle i Dnjestra stanovala dva plemena pod osobnim imenom Sorba i Hrvata i to tako da su Sorbi zauzimali južni dio Vineda-Land, zemlje koja se prostirala između Sale, Labe i Odre do granica Bojohema- Češke. Rački je ispravno zaključio da je Porfirogenet pod imenom Bijeli Hrvati i Bijeli Sorbi podrazumijevao češke Hrvate i polabske Srbe, dakle današnje Sorbe. Valja istaknuti kako Porfirogenet navodi da rod kneza Zahumlja Mihaila Viševića, suvremenika i vazala hrvatskog kralja Tomislava,potječe od onih nekrštenih žitelja oko rijeke Visle , svi pisci se slažu da je to bez sumnje ispravna vijest.

Lužički Sorbi nisu izumrli narod, oni još i danas postoje i opstoje na području Lužica u istočnom dijelu Njemačke. Jedini su od svih ne germanskih naroda na tom području ostali a da nisu bili asimilirani. Nijemci Lužičke Sorbe  danas zovu i Wenden. Pisac Pogodin taj naziv pokušao je protumačiti kao bijel. To nije isključeno jer na staro keltskom i naziv Sorab znači bijel. Pisac Šahmatov je čak postavio interesantnu tezu da Wenedi u poriječju Visle nisu bili Slaveni već Kelti, koji su u drugom stoljeću prije Krista uspjeli podjermiti susjedne i brojnije Slavene među kojima su se s vremenom izgubili.

 Što se tiče podrijetla današnjih Raških Srba, odnosno Serva iz tesalonskog temata, valja reći kako Srbi svoje porijeklo i pradomovinu trebaju tražiti u staroj Trakiji. Postoji naime priča i povijesni izvor koji kazuje kako su Avari iz Trakije između 615-620 sa sobom povukli starosjedilački narod u Panoniju. Odatle je taj narod za vrijeme seobe Bugara skupa s Bugarima došao do Makedonije, a kasnije ih romajski car smjesti u Solunski temat u blizinu slavenskog plemana Dragovića. U pogledu jezika Srbima se dogodilo isto što i Bugarima, i jedni i drugi, radi svoga malog broja primili su jezik brojnijeg naroda kojeg su zatekli u svojoj novoj postojbini. Niceforus Patriarch piše da su i Makedonija i Tesalija sve do Soluna bile u rukama Slavena prve selidbe, a Nicolaus lll Grammaticus da su do početka sedmog stoljeća Slaveni već naseljavali cijeli Balkan.

 Nije isključeno da su Lužički Sorbi, kad ih je jedan dio početkom sedmog stoljeća preselio na jug, kako izvještava Fredegarius, naselili i krajeve koji su se nekada zvali Crvena Hrvatska, no sasvim je sigurno da su te krajeve naselili i Hrvati, što potvrđuju i izvori……Hrvati naseliše sve zemlje od Istre do Albanije i od Jadrana do Drave na sjeveru i Drine na Istoku….

U svim tim krajevima, pa i u onima koji danas ne pripadaju hrvatskoj državi ima bezbroj toponima koji upućuju da su tu živjeli Hrvati. Putopisac Evlija Ćelebija nalazio ih je i u Herceg Novom u Boki Kotorskoj, nalazio je “ sve čiste prave Hrvate“  kod Nikšića u Pivi.Iz Neretljanske oblasti tzv. Paganije, za koju Porfirogenet takođe kaže da tu žive Sorbi, potječe onomašnje najmoćnije pleme Kačići, koje nosi atribut hrvatskog plemstva i čini savez od dvanaest hrvatskih plemena, koji mogu davati i birati kraljeve.

 Hrvati drugog reda

 Nema naroda koji se uspio očuvati od upliva stranog elementa, svugdje je netko asimiliran, no uvijek je onaj jači i otporniji rezorbirao slabijeg. I sam Izraelski narod koji se mnogo trudio zaštititi “ sveti rod“ od poganskih naroda  asimilirao je mnogo inorodnih elemenata, tako već od vremena izlaska iz Egipta ( Izl 12,38) u pustinji ( Br 11,4 ) nakon osvajanja Kanaana ( Jš 9 ; Suci 3,1….) I hrvatski narod asimilirao je mnogo inorodnih elemenata, križao se u manjim ili većim omjerima sa Ilirima, Keltima, ostacima Grka, Romana,sa Gotima, Avarima, Slavenima, Tatarima, Mongolima, Vlasima, Mađarima ( time i sa Turanima i Irancima), Turcima, ako nije bio jedan od tih naroda.

 Narod se može shvatiti kao skup društvenih slojeva, koji su povezani idejom zajedničkih interesa i osjećajem zajedničke pripadnosti. Te se ideje i osjećaji zasnivaju na zajedničkoj kulturi, razvijaju se putem zajedničkih tradicija, putem odgoja, pomoću društvene organizacije, a učvršćuju se pomoću simbola. Hrvatima, da bi opstali u ovim vremenima globalizacije, odnosilo se to na intelektualne skupine ili obične građane, primarna stvar mora biti vlastiti narod u svim njegovim doživljajima i reakcijama na vanjski svijet. Osobito je važno potpuno izgraditi svoju, našu osobnost.

No umjesto da gradimo mi, netom što smo uspjeli doći di kakve-takve države, već sebe sami međusobno dijelimo i razdjeljujemo. Neki su Hrvati tako kulturniji od drugih, neki su više Hrvati od drugih, neki su manje Hrvati od drugih, neki su čak i Hrvati drugog reda. Kad bi nam netko drugi nametao takve podjele, koje razaraju našu osobnost, to bi bilo donekle razumljivo, no nerazumno je da takve podjele namećemo sami sebi.Ne može se oteti dojmu da takve podjele potenciraju, a nerazumni ih prihvaćaju, one snage koje su nekada bile ništa drugo do li visokopostavljeni robovi u bivšoj jugoslavenskoj koncepciji, koji su u toj koncepciji onemogućavali i kojima je smetalo da narod postane suveren, nezavisan i slobodan, kojima i ova krhka i upitna suverenost, nezavisnost i sloboda smeta. Međusobne podjele koje tako mi sami danas, kao slijepci, projiciramo nekada su prakticirale Austro-Ugarska i Jugoslavenska koncepcija. Obje te koncepcije bile su jednako tragično doživljene u osjećajima hrvatskog naroda. Obje su išle za time da hrvatski narod nestane i kao ime i kao teritorij, te da se pretvori u Slavonce, Istrijane, Bosance. Dalmatince, Ličane, Hercegovce itd.

Fokus podjela te antagonizam danas je usmjeren tamo gdje bi te podjele u skorijoj budućnosti mogle donijeti i najviše štete hrvatskom narodu i hrvatskoj državi. Usmjeren je prema BiH Hrvatima a osobito je primjetan govor mržnje protiv hercegovačkih Hrvata. Taj govor ima za cilj stvoriti onakva uvjerenja koja bi išla u pravcu, kako su Hrvati u BiH teret i višak hrvatskoj državi, pa im kao takvima ne treba niti pomagati, niti se njihovim problemima opterećivati. Takva politika neminovno će dovesti do njihovog iseljavanja iz BiH, pa postoji realna mogućnost da se tamošnji Hrvati pretvore u nacionalnu manjinu ili čak potpuno nestanu. Takav razvoj situacije ne da će oslabiti hrvatske pozicije u budućnosti, već će ugroziti i sam naš opstanak na ovim prostorima, jer ne smije se smetnuti s uma da je smisao srpske balkanske funkcije ništa drugo, nego se domoći u najmanju ruku Bosne, Hercegovine i Dalmacije.

 

                                                                               OMRČEN, MIRKO