Omrčen Mirko
Porfirogenetovi
Srbi
“To u BiH nisu Hrvati nego bosanski katolici“ ( Stjepan Mesić
)
Srpski intelektualci,nacionalisti i
šovinisti idu još i dalje pa tako tvrde da je cjelokupno stanovništvo BiH, pa
i Dalmacije srpskog podrijetla, da su to sve Srbi muslimanske i katoličke
vjere. Za te sulude ideje svakako je zaslužno djelo
DAI, K. Porfirogeneta napisano oko 950 godine. To
djelo u mnogome je pridonijelo razvijanju ideje velikosrpstva, ideje o sve
Srbima na ovim prostorima, o sve srpskoj svetoj zemlji koju treba
prisajediniti majci Srbiji.
Porfirogenetovo djelo DAI je jedan
veliki mozaik koji je pisac sastavio iz raznih dokumenata i izvora koji su
bili napisani u razno doba. Pisac je nedvojbeno o zemljama, osobama i
događajima imao po dva ili više izvještaja, a poredavao ih je onako kako je
pretpostavljao a ne znao i tako ih uvrštavao u svoja djela. Da bi stvorio
jedinstveno djelo vjerojatno je izvore prerađivao i skraćivao, nadopunjavao
prema vlastitom shvaćanju i gledanju kako bi ih doveo u sklad sa stanjem
stvari kakve su bile u njegovo doba. To djelo predstavlja zbrku, osobito u
datiranju vremenskih događaja i razlučivanja pojedinih naroda i kao takvo
dovelo je do ogromne zbrke. Dummler za to djelo kaže da je pisac svoje podatke
nagomilao jedan uz drugi ne mareći za protivurječja u njima . Stoga pisac
pored dobrih i pouzdanih vijesti donosi i nepouzdane koje su puko mehaničko
sabiranje.
U svome djelu Porfirogenet je sve
Južnodalmatinske krajeve nazvao i smatrao srpskima a stanovnike Srbima.
Osobito u glavi 32 Srbi nalaze opravdanje svojih ideja. Između ostalog tu
piše: Valja znati da Srbi potječu od nekrštenih Srbalja koje i Bijelima
nazivlju ( za Bijelu Srbiju upotrebljava naziv Sorabia), što su doma tamo iz
kraja što ga zovu Boiki gdje graniči i Frangija kao i Velika Hrvatska, ona
nekrštena i Bijelom prozvana. Tamo i ovi Srblji od početka
stanovahu…..Romajski car Heraklije dade im mjesto za učadorenje u tesalskom
tematu…(.Na njihov boravak u Solunskom tematu podsijeća mjesto Servište). U
romajskom jeziku Srblji se nazivaju podanici-robovi ( Servi). Takav su naziv
dobili što su postali podanicima cara romajskoga. Odatle car ih učadori u
sadašnju Srbiju, Paganiju, Zahumsku zemlju, Trebinjsku i Konavlje, pošto ove
zemlje bijahu opustošene od Avara i bijahu caru romajskom podložni.
Ovo posljednje, kako su Srbi naselili i
Paganiju ( Neretljansku oblast), Zahumlje ( dio današnje Hercegovine),
Trebinje i Konavlje smatraju mnogi pisci sumnjom iz prostog razloga jer je car
Heraklije sve Srbe smjestio u jedan veliki logor u Tesaliji. Tu vijest mnogi
smatraju sumnjom. Tako: Zeuss, Dummler, Rački, Grot. Iz navedenog je vidljivo
da je narod, koji se učadorio u tesalskom tematu tu i dobio svoje ime Servi
,da je to ime tu i tada nastalo, jer je narod pristao da budu carevi
podanici-robovi.
Ali je vidljivo i to da narod koji je
došao iz zemlje Boiki potječe od nekrštenih Srbalja koje i Bijelima nazivaju,
da su došli s tim imenom. To govori i može značiti samo jedno a to je da je
Porfirogenet poistovjetio dva različita naroda. Onaj narod što ga car
Heraklije nazva Servi i onaj narod koji potječe od nekrštenih Srba iz zemlje
Boiki. Nekršteni Srbi iz zemlje Boiki može biti jedino narod koji se danas
nazivlje Lužički Sorbi i čija je pradomovina nekada doista graničila sa
zemljom Boiki i bila susjedna Bijelim Hrvatima. Lužički Sorbi različit su
narod od balkanskih Srba i nemaju sa njima ništa zajedničkog osim sličnosti
imena, a naroda sa sličnim imenom bilo je podosta, kao npr. Goti i Geti. Pisac
Einhards piše da su Sorbi koncem osmog stoljeća živjeli između Labe i Sale na
granici tadašnje Turingije i Saske, a na granici Turingije bilo ih je i
početkom sedmog stoljeća kad ih se jedan dio zaputio na jug, piše Fredegarius.
Rački je čvrsto držao da se bijela Sorbia sterala oko Srednje Labe i Gornje
Visle. On je u svom istraživanju došao do zaključka da su odista u devetom i
desetom stoljeću od Sale i Labe di izvora Visle i Dnjestra stanovala dva
plemena pod osobnim imenom Sorba i Hrvata i to tako da su Sorbi zauzimali
južni dio Vineda-Land, zemlje koja se prostirala između Sale, Labe i Odre do
granica Bojohema- Češke. Rački je ispravno zaključio da je Porfirogenet pod
imenom Bijeli Hrvati i Bijeli Sorbi podrazumijevao češke Hrvate i polabske
Srbe, dakle današnje Sorbe. Valja istaknuti kako Porfirogenet navodi da rod
kneza Zahumlja Mihaila Viševića, suvremenika i vazala hrvatskog kralja
Tomislava,potječe od onih nekrštenih žitelja oko rijeke Visle , svi pisci se
slažu da je to bez sumnje ispravna vijest.
Lužički Sorbi nisu izumrli narod, oni još
i danas postoje i opstoje na području Lužica u istočnom dijelu Njemačke.
Jedini su od svih ne germanskih naroda na tom području ostali a da nisu bili
asimilirani. Nijemci Lužičke Sorbe danas zovu i Wenden. Pisac Pogodin taj
naziv pokušao je protumačiti kao bijel. To nije isključeno jer na staro
keltskom i naziv Sorab znači bijel. Pisac Šahmatov je čak postavio
interesantnu tezu da Wenedi u poriječju Visle nisu bili Slaveni već Kelti,
koji su u drugom stoljeću prije Krista uspjeli podjermiti susjedne i brojnije
Slavene među kojima su se s vremenom izgubili.
Što se tiče podrijetla današnjih Raških
Srba, odnosno Serva iz tesalonskog temata, valja reći kako Srbi svoje
porijeklo i pradomovinu trebaju tražiti u staroj Trakiji. Postoji naime priča
i povijesni izvor koji kazuje kako su Avari iz Trakije između 615-620 sa sobom
povukli starosjedilački narod u Panoniju. Odatle je taj narod za vrijeme seobe
Bugara skupa s Bugarima došao do Makedonije, a kasnije ih romajski car smjesti
u Solunski temat u blizinu slavenskog plemana Dragovića. U pogledu jezika
Srbima se dogodilo isto što i Bugarima, i jedni i drugi, radi svoga malog
broja primili su jezik brojnijeg naroda kojeg su zatekli u svojoj novoj
postojbini. Niceforus Patriarch piše da su i Makedonija i Tesalija sve do
Soluna bile u rukama Slavena prve selidbe, a Nicolaus lll Grammaticus da su do
početka sedmog stoljeća Slaveni već naseljavali cijeli Balkan.
Nije isključeno da su Lužički Sorbi, kad
ih je jedan dio početkom sedmog stoljeća preselio na jug, kako izvještava
Fredegarius, naselili i krajeve koji su se nekada zvali Crvena Hrvatska, no
sasvim je sigurno da su te krajeve naselili i Hrvati, što potvrđuju i
izvori……Hrvati naseliše sve zemlje od Istre do Albanije i od Jadrana do Drave
na sjeveru i Drine na Istoku….
U svim tim krajevima, pa i u onima koji
danas ne pripadaju hrvatskoj državi ima bezbroj toponima koji upućuju da su tu
živjeli Hrvati. Putopisac Evlija Ćelebija nalazio ih je i u Herceg Novom u
Boki Kotorskoj, nalazio je “ sve čiste prave Hrvate“ kod Nikšića u Pivi.Iz
Neretljanske oblasti tzv. Paganije, za koju Porfirogenet takođe kaže da tu
žive Sorbi, potječe onomašnje najmoćnije pleme Kačići, koje nosi atribut
hrvatskog plemstva i čini savez od dvanaest hrvatskih plemena, koji mogu
davati i birati kraljeve.
Hrvati drugog
reda
Nema naroda koji se uspio očuvati od
upliva stranog elementa, svugdje je netko asimiliran, no uvijek je onaj jači i
otporniji rezorbirao slabijeg. I sam Izraelski narod koji se mnogo trudio
zaštititi “ sveti rod“ od poganskih naroda asimilirao je mnogo inorodnih
elemenata, tako već od vremena izlaska iz Egipta ( Izl 12,38) u pustinji ( Br
11,4 ) nakon osvajanja Kanaana ( Jš 9 ; Suci 3,1….) I hrvatski narod
asimilirao je mnogo inorodnih elemenata, križao se u manjim ili većim omjerima
sa Ilirima, Keltima, ostacima Grka, Romana,sa Gotima, Avarima, Slavenima,
Tatarima, Mongolima, Vlasima, Mađarima ( time i sa Turanima i Irancima),
Turcima, ako nije bio jedan od tih naroda.
Narod se može shvatiti kao skup
društvenih slojeva, koji su povezani idejom zajedničkih interesa i osjećajem
zajedničke pripadnosti. Te se ideje i osjećaji zasnivaju na zajedničkoj
kulturi, razvijaju se putem zajedničkih tradicija, putem odgoja, pomoću
društvene organizacije, a učvršćuju se pomoću simbola.
Hrvatima, da bi opstali u ovim vremenima globalizacije, odnosilo se to na
intelektualne skupine ili obične građane, primarna stvar mora biti vlastiti
narod u svim njegovim doživljajima i reakcijama na vanjski svijet. Osobito je
važno potpuno izgraditi svoju, našu osobnost.
No umjesto da gradimo mi, netom što smo
uspjeli doći di kakve-takve države, već sebe sami međusobno dijelimo i
razdjeljujemo. Neki su Hrvati tako kulturniji od drugih, neki su više Hrvati
od drugih, neki su manje Hrvati od drugih, neki su čak i Hrvati drugog reda.
Kad bi nam netko drugi nametao takve podjele, koje razaraju našu osobnost, to
bi bilo donekle razumljivo, no nerazumno je da takve podjele namećemo sami
sebi.Ne može se oteti dojmu da takve podjele potenciraju, a nerazumni ih
prihvaćaju, one snage koje su nekada bile ništa drugo do li visokopostavljeni
robovi u bivšoj jugoslavenskoj koncepciji, koji su u toj koncepciji
onemogućavali i kojima je smetalo da narod postane suveren, nezavisan i
slobodan, kojima i ova krhka i upitna suverenost, nezavisnost i sloboda
smeta. Međusobne podjele koje tako mi sami danas, kao slijepci, projiciramo
nekada su prakticirale Austro-Ugarska i Jugoslavenska koncepcija. Obje te
koncepcije bile su jednako tragično doživljene u osjećajima hrvatskog naroda.
Obje su išle za time da hrvatski narod nestane i kao ime i kao teritorij, te
da se pretvori u Slavonce, Istrijane, Bosance. Dalmatince, Ličane, Hercegovce
itd.
Fokus podjela te antagonizam danas je
usmjeren tamo gdje bi te podjele u skorijoj budućnosti mogle donijeti i
najviše štete hrvatskom narodu i hrvatskoj državi. Usmjeren je prema BiH
Hrvatima a osobito je primjetan govor mržnje protiv hercegovačkih Hrvata.
Taj govor ima za cilj stvoriti onakva uvjerenja koja bi išla u
pravcu, kako su Hrvati u BiH teret i višak hrvatskoj državi, pa im kao takvima
ne treba niti pomagati, niti se njihovim problemima opterećivati.
Takva politika neminovno će dovesti do njihovog iseljavanja iz
BiH, pa postoji realna mogućnost da se tamošnji Hrvati pretvore u nacionalnu
manjinu ili čak potpuno nestanu. Takav razvoj situacije
ne da će oslabiti hrvatske pozicije u budućnosti, već će ugroziti i sam naš
opstanak na ovim prostorima, jer ne smije se smetnuti s uma da je smisao
srpske balkanske funkcije ništa drugo, nego se domoći u najmanju ruku Bosne,
Hercegovine i Dalmacije.
OMRČEN,
MIRKO