Letters 
Welcome to MONTENET the window with a view of MONTENEGRO
 Previous Letters:
 
2009 2008 2006 2005 2004 2003 2002 2001
2000
1999 1998
index of montenet
 
Profile of Montenegro
People of Montenegro
Geography of Mpntenegro
Short History of Montenegro
Montenegrin Culture
Language in Montenegro
Religions in Montenegro
Montenegrin Arts
Montenet Press Cut
Politics in Montenegro
Montenegrin Law
Montenegrin Economy
Travel to Montenegro
Sports in Montenegro
Links to ex Yugoslav Republics
East Europe and Russia
Links to Montenegrin Sites
Site Map of Montenet
Letters&Comments&Suggestions
Miscellaneous
 

Blazo Sredanovic

Žičare naše nasušne

Piše: Blažo Sredanović

Već godinama se raspravlja o žičarama koje bi iz raznih pravaca krstarile priobalnim crnogorskim planinama i brdima. Smatra se da, ako je Austrija mogla prije gotovo sto godina da izgradi žičaru od Kotora preko Njeguša do Cetinja, možemo i mi danas. Međutim, to je bila žičara otvorenog tipa, sa pojedinačnim teretom od najviše 150 kilograma i služila je isključivo za prevoz materijala do austrijskih vojnih postaja. Sem istorijske važnosti, ona danas nema nikakav ekonomski ili tehnički značaj.
Preliminarnom studijom izvodljivosti austrijske Agencije za razvoj, uspinjača Kotor-Lovćen je predviđena u tri sekcije, svaka sa posebnim pogonskim mehanizmom: Kotor-Kuk dužina trase oko 3,9 km, Kuk-Ivanova korita oko 2,3 km i treća do restorana ispod mauzoleja oko 1,8 km. Na ovu austrijsku studiju navodno je, po inicijativi predsjednika Filipa Vujanovića, dodata i sekcija za Cetinje. Izabran je i nacionalni tim projekta “Žičara” na čelu sa predsjednikom Aleksandrom Bogdanovićem koji je izjavio da će žičara imati 90 gondola za po deset osoba, da će biti transportnog kapaciteta do 1.400 turista na sat, te da će se od Kotora do Cetinja preko Lovćena stizati za 43 minuta. Međutim, to nije moguće izvesti u tako kratkom vremenu, jer bi turisti morali da presijedaju dva puta. Čak i pod uslovom da terminali svake sekcije budu veoma blizu jedan drugom, ipak bi za prelaz iz jedne sekcije u drugu bio potreban bar jedan minut po gondoli, kojih ima 90. A gondole se pune i prazne jedna po jedna, a ne kao željeznička kompozicija, gdje se u sve vagone ulazi istovremeno. Očigledno je da su koncept, vrijeme i brojevi koje navodi predsjednik komisije Bogdanović, proizvoljnosti svojstvene našoj poslovičnoj površnosti.

Put od Kotora do Kuka ispod Stirovnika dug je oko 25 kilometara. Za auto, posebno za autobus, treba najmanje jedan sat. A trasa uspinjače od Kotora do iste kote na Kuku duga je manje od 4 km. Turisti bi za nekoliko minuta stizati od mora do jednog od najljepših vidikovaca u svijetu, što je racionalno i rentabilno rješenje. Međutim, kod sekcije od Kuka do Ivanovih korita, gdje nema gotovo nikakve visinske razlike, dužina trase za žičaru i postojećeg kolskog puta približno su iste i autobus bi stigao brže od gondole. To potvrđuje opštepoznato pravilo da je horizontalni transport žičarama neracionalan i veoma skup. Trasa sekcije od Ivanovih korita do Cetinja duga je 7,5 km, a kolski put 13. Svaki cetinjski vozač zna da je to približno pola sata vožnje, a kad bi se put malo proširio i ispravio, još i manje. Autobusi, koliko ih god bude potrebno, pune se odjednom, a ne jedan po jedan kao gondole, i bez presijedanja turista stižu na Cetinje. Još ako bi gondole od Kotora do Kuka bile većeg kapaciteta (gondole na uspinjači u Rio de Žaneiru su kapaciteta do 50 putnika) proces bi se još više ubrzao.
Ciljna grupa za ovaj projekat su uglavnom izletnici iz Dubrovnika i turisti sa prekookenaskih brodova (cruise ships) koji pristaju u Kotor. Njihovo vrijeme dolaska i plan boravka unaprijed su veoma precizno određeni, pa bi se time znao i broj potrebnih autobusa. Što manje vremena turisti provedu u transportu, to će više vremena, a logično je očekivati i para, potrošiti na ono što se reklamira u ponudi. A turisti valjda ne dolaze da bi se vozili “najdužom žičarom na svijetu” i da, čekajući u red na gondole, jedu sendviče koje su im pripremili tur-operatori iz Dubrovnika!
Kakva je onda svrha uložiti desetine miliona eura, krčiti koridor za trasu i uništiti hiljade lovćenskih bukava umjesto kojih bi “niknulo” desetine čeličnih nosača za žičaru? Nacionalnim parkom Lovćen i Cetinjem motalo bi se iznad glava stotine “korpi”, što bi ličilo na dnevni kop nekog rudnika. A poslije ovog “uljepšavanja” prijestonice UNESKO bi, po našem zahtjevu, trebalo da je stavi pod svoju zaštitu!

No, biće prije da je predsjednik Vujanović zapazio da jedan broj Cetinjana suviše emotivno prilazi rješavanju problema svoga grada. Prosto izgoreše za žičarom “ka vladika za Lesendrom”, pa mu dođe zgodno da se politički zamajava po principu: “Ništa vi ne možete poželjeti, što vam ja ne mogu obećati!”
I dok se vrijeme gubi u raspravama, Kotorani će uskoro izgraditi vertikalni podzemni lift od izvora Gurdica do na vrh tvrđave. Zbog brze i lake pristupačnosti za svakoga, taj projekat će se sigurno isplatiti. No, ako se stijene iznad Kotora mogu izbrusiti do visine od blizu 300 metara, koji je razlog da se isto ne uradi do mauzoleja na Lovćenu sa malim prilaznim tunelom u podnožju Jezerskog vrha? To bi bila daleko racionalnija investicija od žičare do Ivanovih korita i Cetinja, gdje su autobusi daleko efikasniji i neuporedivo jeftiniji. Imamo mauzolej po mnogo čemu jedinstven u svijetu, a prilazi mu se 461 stepenicom što je ravno visini zgrade od 25 spratova. Za prosječnog, malo starijeg posjetioca to je izuzetan napor, a i uzima mnogo vremena. A turisti u ciljnoj grupi su uglavnom starije osobe, koje imaju slabe noge ali moćan džep. Oni će se, kad saznaju sve detalje radije ograničiti na posjetu Kotoru, i tvrđavi San Đovani. A mi ćemo ih - kako reče jedan Cetinjanin- sa Kuka gledati i to bez durbina kad vade novčanik, ali od toga nikakve vajde za nas! Za ovaj projekat biće potrebna veoma tijesna saradnja između opština Kotora i Cetinja, inače će se sve ubrzo pretvoriti u nezdravu konkurenciju.
Predsjednik Vujanović već godinama izjavljuje da će izgradnjom žičare Cetinje postati ”u suštini, primorski grad”. Izdavanje soba i kreveta turistima, što je podiglo standard stanovništvu na primorju, u Cetinju je neiskorišćeni potencijal za koji nije potrebna žičara, već nekoliko autobusa. Turisti bi spavali na Cetinju, a danju boravili na moru. Isti autobusi, koji bi u jutarnjim i večernjim časovima vozili turiste direktno do plaža i natrag u toku dana bi razvozili turiste sa žičare od Kuka po Nacionalnom parku Lovćen i do Cetinja. Turisti ne bi plaćali skupi parking u Budvi, a umjesto gužve, galame i vrućine, spavali bi na divnoj cetinjskoj ariji. Uz to bi domaćin mogao da im pripremi domaću hranu za večeru.
Jer, dok stignu ti već davno najavljeni “sigurni investitori” i milionski prihodi od žičare, broj cetinjskih građana koji kupuju hljeb na veresiju biće svakim danom sve veći!



Blazo Sredanovic

 

 

[Index] [Profile] [People] [Geography] [History] [Culture] [Art] [Language] [Religion] [Miscellaneous
[Site-map] [News] [Politics] [Law] [Economy] [Travel] [Sports] [Letters] [Links] [ExYu] [EE&Russia]
 Comments and suggestions are welcome and selected will be published
Copyrights©
webmaster@montenet.org
Montenet 1997
 All rights reserved.
Last updated  Nov 2008