 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Blazo Sredanovic
Žičare naše nasušne
Piše:
Blažo Sredanović
Već godinama se raspravlja o žičarama koje bi iz raznih pravaca krstarile
priobalnim crnogorskim planinama i brdima. Smatra se da, ako je Austrija mogla
prije gotovo sto godina da izgradi žičaru od Kotora preko Njeguša do Cetinja,
možemo i mi danas. Međutim, to je bila žičara otvorenog tipa, sa pojedinačnim
teretom od najviše 150 kilograma i služila je isključivo za prevoz materijala
do austrijskih vojnih postaja. Sem istorijske važnosti, ona danas nema nikakav
ekonomski ili tehnički značaj.
Preliminarnom studijom izvodljivosti austrijske Agencije za razvoj, uspinjača
Kotor-Lovćen je predviđena u tri sekcije, svaka sa posebnim pogonskim
mehanizmom: Kotor-Kuk dužina trase oko 3,9 km, Kuk-Ivanova korita oko 2,3 km i
treća do restorana ispod mauzoleja oko 1,8 km. Na ovu austrijsku studiju
navodno je, po inicijativi predsjednika Filipa Vujanovića, dodata i sekcija za
Cetinje. Izabran je i nacionalni tim projekta “Žičara” na čelu sa
predsjednikom Aleksandrom Bogdanovićem koji je izjavio da će žičara imati 90
gondola za po deset osoba, da će biti transportnog kapaciteta do 1.400 turista
na sat, te da će se od Kotora do Cetinja preko Lovćena stizati za 43 minuta.
Međutim, to nije moguće izvesti u tako kratkom vremenu, jer bi turisti morali
da presijedaju dva puta. Čak i pod uslovom da terminali svake sekcije budu
veoma blizu jedan drugom, ipak bi za prelaz iz jedne sekcije u drugu bio
potreban bar jedan minut po gondoli, kojih ima 90. A gondole se pune i prazne
jedna po jedna, a ne kao željeznička kompozicija, gdje se u sve vagone ulazi
istovremeno. Očigledno je da su koncept, vrijeme i brojevi koje navodi
predsjednik komisije Bogdanović, proizvoljnosti svojstvene našoj poslovičnoj
površnosti.
Put od Kotora do Kuka ispod Stirovnika dug je oko 25 kilometara. Za auto,
posebno za autobus, treba najmanje jedan sat. A trasa uspinjače od Kotora do
iste kote na Kuku duga je manje od 4 km. Turisti bi za nekoliko minuta stizati
od mora do jednog od najljepših vidikovaca u svijetu, što je racionalno i
rentabilno rješenje. Međutim, kod sekcije od Kuka do Ivanovih korita, gdje
nema gotovo nikakve visinske razlike, dužina trase za žičaru i postojećeg
kolskog puta približno su iste i autobus bi stigao brže od gondole. To
potvrđuje opštepoznato pravilo da je horizontalni transport žičarama
neracionalan i veoma skup. Trasa sekcije od Ivanovih korita do Cetinja duga je
7,5 km, a kolski put 13. Svaki cetinjski vozač zna da je to približno pola
sata vožnje, a kad bi se put malo proširio i ispravio, još i manje. Autobusi,
koliko ih god bude potrebno, pune se odjednom, a ne jedan po jedan kao gondole,
i bez presijedanja turista stižu na Cetinje. Još ako bi gondole od Kotora do
Kuka bile većeg kapaciteta (gondole na uspinjači u Rio de Žaneiru su
kapaciteta do 50 putnika) proces bi se još više ubrzao.
Ciljna grupa za ovaj projekat su uglavnom izletnici iz Dubrovnika i turisti sa
prekookenaskih brodova (cruise ships) koji pristaju u Kotor. Njihovo vrijeme
dolaska i plan boravka unaprijed su veoma precizno određeni, pa bi se time
znao i broj potrebnih autobusa. Što manje vremena turisti provedu u transportu,
to će više vremena, a logično je očekivati i para, potrošiti na ono što se
reklamira u ponudi. A turisti valjda ne dolaze da bi se vozili “najdužom
žičarom na svijetu” i da, čekajući u red na gondole, jedu sendviče koje su im
pripremili tur-operatori iz Dubrovnika!
Kakva je onda svrha uložiti desetine miliona eura, krčiti koridor za trasu i
uništiti hiljade lovćenskih bukava umjesto kojih bi “niknulo” desetine
čeličnih nosača za žičaru? Nacionalnim parkom Lovćen i Cetinjem motalo bi se
iznad glava stotine “korpi”, što bi ličilo na dnevni kop nekog rudnika. A
poslije ovog “uljepšavanja” prijestonice UNESKO bi, po našem zahtjevu, trebalo
da je stavi pod svoju zaštitu!
No, biće prije da je predsjednik Vujanović zapazio da jedan broj Cetinjana
suviše emotivno prilazi rješavanju problema svoga grada. Prosto izgoreše za
žičarom “ka vladika za Lesendrom”, pa mu dođe zgodno da se politički zamajava
po principu: “Ništa vi ne možete poželjeti, što vam ja ne mogu obećati!”
I dok se vrijeme gubi u raspravama, Kotorani će uskoro izgraditi vertikalni
podzemni lift od izvora Gurdica do na vrh tvrđave. Zbog brze i lake
pristupačnosti za svakoga, taj projekat će se sigurno isplatiti. No, ako se
stijene iznad Kotora mogu izbrusiti do visine od blizu 300 metara, koji je
razlog da se isto ne uradi do mauzoleja na Lovćenu sa malim prilaznim tunelom
u podnožju Jezerskog vrha? To bi bila daleko racionalnija investicija od
žičare do Ivanovih korita i Cetinja, gdje su autobusi daleko efikasniji i
neuporedivo jeftiniji. Imamo mauzolej po mnogo čemu jedinstven u svijetu, a
prilazi mu se 461 stepenicom što je ravno visini zgrade od 25 spratova. Za
prosječnog, malo starijeg posjetioca to je izuzetan napor, a i uzima mnogo
vremena. A turisti u ciljnoj grupi su uglavnom starije osobe, koje imaju slabe
noge ali moćan džep. Oni će se, kad saznaju sve detalje radije ograničiti na
posjetu Kotoru, i tvrđavi San Đovani. A mi ćemo ih - kako reče jedan
Cetinjanin- sa Kuka gledati i to bez durbina kad vade novčanik, ali od toga
nikakve vajde za nas! Za ovaj projekat biće potrebna veoma tijesna saradnja
između opština Kotora i Cetinja, inače će se sve ubrzo pretvoriti u nezdravu
konkurenciju.
Predsjednik Vujanović već godinama izjavljuje da će izgradnjom žičare Cetinje
postati ”u suštini, primorski grad”. Izdavanje soba i kreveta turistima, što
je podiglo standard stanovništvu na primorju, u Cetinju je neiskorišćeni
potencijal za koji nije potrebna žičara, već nekoliko autobusa. Turisti bi
spavali na Cetinju, a danju boravili na moru. Isti autobusi, koji bi u
jutarnjim i večernjim časovima vozili turiste direktno do plaža i natrag u
toku dana bi razvozili turiste sa žičare od Kuka po Nacionalnom parku Lovćen i
do Cetinja. Turisti ne bi plaćali skupi parking u Budvi, a umjesto gužve,
galame i vrućine, spavali bi na divnoj cetinjskoj ariji. Uz to bi domaćin
mogao da im pripremi domaću hranu za večeru.
Jer, dok stignu ti već davno najavljeni “sigurni investitori” i milionski
prihodi od žičare, broj cetinjskih građana koji kupuju hljeb na veresiju biće
svakim danom sve veći!
Blazo Sredanovic
