Blažo Sredanović
Politički fenomen bez presedana
NIŠTA NIJE SLUČAJNO
Iznenadna pojava Baraka Obame predstavlja istorijsku izuzetnost, jer do prije
dvije godine više od polovine Amerikanaca nije znalo ko je on. Samo u jednom
izbornom ciklusu uspio je da uzdrma politički estabilišment i podmladi biračko
tijelo Amerike, pa čak i da postane jedan od najpopularnijih ličnosti na
planeti. U toku izborne kampanje armija “ciber dobrovoljaca” prenosila je brzo
njegove poruke preko Interneta, koje su bile snažne i jasne: “Ovo nije o meni
već o vama. Promjene ne počinju u Vašingtonu, već dolaze od američkog naroda,
koji traži odgovor kako smo došli do ovakvog sadašnjeg stanja i ovakvih odnosa
prema svijetu. Vaša pomoć je potrebna, baš sada, u ovom momentu - našem
momentu istorije. Neću vam govoriti koja vaša uloga treba da bude - na vama je
da to pronađete. Dovoljno je reći da uspravno i dostojanstveno treba da
zakoračite u tokove istorije”.
Blizu dva miliona okupilo se u Vašingtonu da prisustvuje inauguraciji prvog
afro-američkog predsjednika. No, ovo nije bilo samo miroljubivo i uredno
preuzimanje vlasti kao izraz volje naroda, već i slavljenje američkog duha i
odanosti njenim demokratskim idealima. Oduševljeno je prigrljen taj
jedinstveni momenat istorije i osjećanje zajedništva i jednakosti. Na prostoru
gdje su nekada bili razapeti šatori za robove, koji su dovođeni sa plantaža da
kopaju temelje i grade ne samo Bijelu kuću i Kapitol, već i dobar dio
Vašingtona, odvijala se parada i procesija i programi uz učešće istaknutih
umjetnika. Na istom prostoru je M.L. King ispred protestnog mitinga održao
svoj čuveni govor, čiji se refren “I have a dream” još pamti i vibrira u
sjećanju ljudi širom svijeta. Novi predsjednik Obama, po vlastitom priznanju,
ne bi mogao napraviti svoj meteorski uzlet da nije “stojao na ramenima”
Martina Lutera Kinga i masovnog pokreta za ljudska prava šezdesetih godina
prošloga vijeka.
Jedan komentator poslije inauguracije je izjavio: “Dvadeset prvi vijek je
počeo 20 januara 2009. godine”!
Inauguracija je praćena širom svijeta sa ogromnim interesovanjem, posebno u
Africi.
U Keniji blizu jezera Viktorija, u selu Kogelo, gdje je grob Obaminog oca i
gdje očeva maćeha još živi obrađujući malu farmu i drži kokoške, Vlada je
asfaltirala put i podigla hotel, očekujući turiste. Pored nevjerovatne poplave
raznih suvenira sa likom novog predsjednika, pojavile su se i nove muzičke
kompozicije od ritma bluza do crkvene gospel muzike sa refrenom "Yes, we can"
(Mi to možemo).
Samouvjerenost novog predsjednika, optimizam i vjera u bolju budućnost došla
je kao melem na ranu poslije osam godina srljanja i samodestrukcije ne samo
najgoreg već i najomraženijeg predsjednika u istoriji Amerike. Jer Buš je
gotovo jednoglasno ocijenjen kao arogantan narcis, nesposoban i sklon
jednoumlju, koji je doprinio katastrofalnom kolapsu američke reputacije u
svijetu.
Obama je preuzeo kormilo broda usred bijesne bure. Samo od izbora u novembru
prošle godine više od milion ljudi izgubilo je posao. Krediti su praktično
presušili, cijene nekretnina dramatično padaju, a automobilska industrija je
pred kolapsom. Iz ekonomske nužnosti, a ne zbog ideologije, federalna vlada
postaje većinski vlasnik akcija mnogih banaka.
Svijet, koji je izgubio politički, ekonomski i socijalni ekvilibrijum, drma
sveopšta kriza. Danas nacionalne granice postaju sve slabija zaštita od
kriminala i terora koji se preliva iz nestabilnih, nedemokratskih i
korumpiranih režima. Nijedna nacija ne može sama rješavati svoje probleme. Sve
su oči uprte u Ameriku, posebno u novog predsjednika. Svijet je spreman da
prizna da se bez Amerike, koja je mobilna, pragmatična i visoko-produktivna, i
koja ima najveću moć samoobnove, bilo koja država može izvući iz krize.
Kisindžer ovo stanje definise kao istorijski period “kompatibilnih interesa”.
Pošto se najviše radi o krizi povjerenja, smatra se da se uz političku volju
mogu otkloniti greške zbog neodgovornosti i da će slobodno tržište i dalje
biti najefikasniji sistem za podizanje miliona iz zaostalosti. Samo, Amerika
treba da vodi dobrim primjerom i mora postati “skromniji džin” obuzdan
internacionalnim zakonima.
Za svoju agresivnu agendu Obama je izabrao najsposobnije ljude da mu budu
saradnici, a to nije osobina inferiorne osobe. Nije pravio razliku, da li su
demokrate ili republikanci, već se rukovodio principom “drži prijatelje blizu,
a protivnike još bliže”. Kao dobrom menadžeru program mu nije ni ideološki ni
elitni, već pragmatično opredjeljenje za rješavanje svakidašnjih problema
običnih ljudi.
U jednom ranijem govoru Obama je kazao: “Možda su problemi novi, ali ono što
je potrebno da ih prevaziđemo - nije. Ista upornost za idealima koje su
pokazali naši utemeljivači potrebna je i nama danas. Možda treba da najavimo
novu deklaraciju nezavisnosti ne samo naciji kao cjelini, već u životu svakog
od nas. Nezavisnost od ideologija i sebičnosti, trivijalnih razmišljanja i
bigotizma”.