Prije bih rekao da se radi o nesposobnosti da se prizna cinjenica da su lideri suverenistickog pokreta u Crnoj Gori bili instrumentalizovani od strane struktura na vlasti, kao i o svojevrsnom oportunizmu, malodusnosti crnogorskih suverenista i generalnom odnosu koji oni imaju (i koji su oduvijek imali) prema strukturama na vlasti. 

Kada se ovaj moj tekst pojavi na Internet stranici Montenet-a, znacemo rezultate predsjednickih izbora. Stoga se moj tekst bavi problemima koji su dugorocnijeg karaktera od jednog mandata politicara. Vas tekst vidim kao pismo podrske Filipu Vujanovicu, ali i kao poziv za dijalog, pa cu stoga napisati nekoliko pojasnjenja. Prije svega, mislim da je vazno poceti sa par opservacija o tome kako ja vidim vodecu grupu u crnogorskom suverenistickom pokretu.

Sasvim je ocekivano da su se lideri suverenistickog pokreta nasli u zagrljaju vlasti nakon sto je ta vlast presla sa pozicije da “Jugoslavija nema alternativu” na poziciju o neophodnosti obnavljanja crnogorske drzavnosti. Istorija nas uci da su svi pokreti nacionalnog budjenja i kreiranja nacionalnih drzava vodjeni od strane politicke elite. Zato je i logicno da su neki suverenisticki intelektualci u Crnoj Gori sebi dozvolili da budu instrumentalizovani od strukture na vlasti. Ova pozicija se opravdavala u duhu nacionalnog (nacionalistickog) diskursa – postojanje viseg cilja i napor da se taj cilj ostvari. U nasoj konkretnoj situaciji radilo se o sloganu: prvo drzava, pa onda demokratija. Toliko o instrumentalizaciji nekih od suverenistickih lidera.

Drzava je dobijena u maju 2006 godine. Sada se postavlja logicno pitanje: zasto su i iz kojih razloga mnogi vodeci crnogorski suvernisti zaboravili na svoje obecanje o izgradnji demokratije? Cinici bi mogli upitati i da li su oni ikada bili zainteresovani za izgradnju demokratije u Crnoj Gori? Ovo su, vjerujem, legitimna pitanja na koja niko od lidera suverenistickog pokreta u Crnoj Gori jos uvijek nije odgovorio. 

Nakon sto su neki od lidera suverenistickog pokreta nagradjeni za svoj patriotizam i svoju predreferendumsku aktivnost, oni sada cute uljuljkani sigurnoscu sinekura koje su dobili na dar. Sasvim je logicno da oni nece podici glas protiv rezima koji im je dao plate iz budzeta. Osim toga, nije bez osnova teza da su se neki od njih prepali i da sada panice nakon sto su shvatili da su, u stvari, dali podrsku politickoj eliti cije aktivnosti bude ozbiljne sumnje znacajnih medjunarodnih faktora. S druge strane, oni se ipak nadaju da se princ na kojeg su se kladili u maju 2006 godine nece pretvoriti u zabu za koju su zainteresovani sudski organi komsijskih drzava. Toliko o oportunizmu. 

Odnos mnogih suverenista prema predsjednickim (i parlamentarnim) izborima i problematici promjene strukture na vlasti se moze sumirati slijedecom parafrazom: ja(mi) smo se borili i izborili za suverenu Crnu Goru i to je jedino sto nas interesuje...mi ne zelimo da se mijesamo u politiku....mi smo nezavisni intelektualci suverenisticke opcijie...! Ovakav stav odise sebicnoscu i neiskrenoscu, i pokazuje nerazumijevanje politike kao aktivnosti. Uprkos tome sto ih je vrijeme demantovalo, oni jos uvijek tvrde da njihova predreferendumska aktivnost i pozivanje na pakt o nenapadnju zarad ostvarivanja viseg cilja nijesu bili usmjereni ka davanju direktne podrske DPS-u?! Oni su uvjereni da su obavili svoj posao time sto su se zalozili za nezavisnu i suverenu Crnu Goru! Toliko o malodusnosti.

Crna Gora nije u opasnosti da nestane kao suverena drzava! Sve price o tome da je sada nephodno po svaku cijenu cuvati tekovine onog sudbonosnog maja  200 godine i da neprijatelji vrebaju sa svih strana, jesu taktika sijanja straha kako bi se vodeca oligarhija odrzala na vlasti.  

Opasnost koja prijeti Crnoj Gori jeste da postane privatna svojima desetorice ljudi o cijim kvalitetima i osobinama suverenisti nijesu mnogo brinuli prije 21. maja 2006, a cini se, ni poslije toga dana. Moje pismo je bilo poziv upucen njima – poziv da se suoce sa sopstvenih greskama iz proslosti i da maker pokusaju da odrze dato obecanje. Ja se nadam da ce oni shvatiti vaznost prvog koraka ka demokratizaciji Crne Gore – smjena vladajuce strukture. Posao suvernista, i svih gradjana koji zele da izgradjuju demokratsku drzavu jos uvijek nije okoncan.

Svi koji su imali priliku da citaju novine i prate politicko djelovanje gospodina Nebojse Medojevica (vjerovatno ste mislili na njega kada ste napisali Goran Medojevic) i da se informisu o politickom i ekonomskom programu Pokreta za Promjene, su shvatili da je gospodin Medojevic uvijek bio na pozicijama suverenistickog pokreta. Cinjenica da veliki broj suverenista nije slusao ili nije zelio da ga cije, ili ima kratko pamcenje, ne mijenjaju jasnocu i sustinu suverenistickog stava gospodina Medojevica. Njegovu suvernisticku poziciju napadaju upravo oni koji su se od ratnih huskaca premetnuli u demokrate od 24 karata. Ne sjecam se da je, na primjer, gospodin Slavko Perovic ikada izrazio sumnju u Medojevicev suvenisticki duh.

Za razliku od njegovih protivkandidata na ovim predsjednickim izborima, gospodin Medojevic nikada nije podrzavao Milosevicevu Jugoslaviju, osvajacke ratove, nacionalizam i sve one politicke posasti koje su zagovarali i praktikovali gospoda Vujanovic, Milic, i Mandic.  Dovoditi u pitanje poziciju Nebojse Medojevica po pitanju Crne Gore i njenog suvereniteta, je politicki motivisano bacanje prasine u oci. Tvrdnja da on ne postuje Crnu Goru je potpuna besmislica! Danas, najbolji Milosevicev djak (M. Djukanovic) napada Medojevica za toboznji manjak crnogorskog patriotizma!? Crna Gora je zaista cudo nevidjeno! 

No, glasaci su ovog 6. aprila odlucili koga zele za predsjednika, i zivjece s tom odlukom narednih pet godina. Promjene zahtijievaju vrijeme i napor. Meni ostaje da nastavim da radim na edukaciji crnogorskog glasackog tijela o prednostima demokratije i gradjanskog drustva, posto vjerujem da su politicka platforma i ekonomski program Pokreta za Promjene najefektivniji nacini da se Crna Gora oslobodi iz celjusti autokratskog rezima.

Srdacan pozdrav.

Dr. Srdja Pavlovic