Crnogorci u Srbiji

Dvije hiljade i osma godina je istorijska godina za crnogorsku etničku zajednicu u Srbiji. Istorijska je po tome koliko je puno urađeno, a i po tome koliko je nerazumijevanja  ispoljeno, prije svega od manje grupe pripadnika naše sopstvene zajednice, prema procesu legitimnog konstitutisanja institucija crnogorskog naroda u Srbiji. Ovo je u potpunom kontrastu sa oduševljenjem za crnogorsku ideju koju smo sreli u Prokuplju, Nišu, Vrbasu, i mnogim drugim djelovima unutrašnjosti.

Rekao bih da postoje trenutno dvije političke filozofije u našem narodu u Srbiji. Jedna škola je da se glava drži što niže u Srbiji, a da se taj pristup u Crnoj Gori predstavi kao "mudro čekanje" i "poznavanje prilika u Srbiji".

Pristaše ovog pristupa skrivanja svega crnogorskog pod srpski tepih ustvari zastupaju tezu da ako se štite kulturni, istorijski, politički, jezički i vjerski interesi Crnogoraca u Srbiji to je "kvarenje odnosa sa Srbijom". Njihova teorija je da treba početi proces konstituisanja ili rađanja Crnogorske nacije u Srbiji tek kada dođe mig iz Beogradske administracije ili možda iz drugih centara, ali ti naši sunarodnici istovremeno su puni kritike za one koje se trude da što prije izdignu Crnogorski narod na isti politički nivo sa ostalim narodima u Srbiji. Politika aktivnog čekanja je u prevodu politika propasti i asimilacije našeg naroda u Srbiji.

Druga grupa, predvođena Crnogorskom Partijom i Udruženjem Crnogoraca Srbije "Krstaš", nema prečeg zadatka od zastupanja interesa našeg naroda u Srbiji. Crnogorska Partija artikujiše i štiti političke interese Crnogoraca u Srbiji, dok je rad "Krstaš"-a usresređen na kulturni i duhovni aspekt očuvanja crnogorskog identiteta. U 2009 godini očekujem da obezbijedimo i treću poziciju za djelovanje, a to je Nacionalni savjet. Koordiniranim djelovanjerm, iz tri pravca na različitim nivoima, imaćemo velike šanse da ostvarimo naše ciljeve. Molim Vas… mi smo građani Srbije, i samim tim sve što mi želimo je legitimno. Glas naroda, glas božiji. Nemamo mi šta da se pravdamo, ako su Crnogorci dobri kada treba platiti porez, za mene su dobri i kada žele svoja prava.   

Mi i ne smatramo da žurimo sa inicijativama. Mi strahovito kasnimo. Mi ne smatramo da je prerano za Crnogorski jezik u Srbiji, za Crnogorsku Pravoslavnu Crkvu, za Crnogorsku Partiju, za Crnogorski narod u Srbiji. Skoro da je kasno za sve.

Ali, dokle god nas ima, nije kasno. Mi smo tu, mi živimo u Srbiji.  Ako postoji neki problem naše nacionalne zajednice, to je upravo što se sve radi ovako sa pola entuzijazma, sa strahom da li će nas uzeti za ozbiljno zato što nas je malo. Stalno se čeka da neko drugi nešto uradi, a ne shvatamo da je iza nas jedna veličina kao što je Crna Gora. Crna Gora je oduvijek u istoriji igrala na kvalitet, a ne na kvantitet. Tako i Crnogorci širom svijeta moraju da rade. Ne čekamo kvantitet, jer kvalitet naš narod svuda već ima.

Zato, za Crnogorsku Partiju nema dileme. U 2009. godinu sa još većim elanom i još većom brzinom. Na sve kritike da nije trebalo osnovati Crnogorsku partiju u Srbiji 2008. godine, odgovaram da mi je žao što to nijesmo uradili još prije 10 godina. Danas ne bismo bili u ovoj inferiornoj poziciji u Srbiji. Da li je vrijeme da se registruje CPC i gradi hram u Vojvodini? Naravno! Da smo ga napravili prije 100 godina, ne bismo imali ove probleme danas. Ako ga danas napravimo, olakšaćemo našim unucima. Konačno, imamo i pravo na to. Ako ništa, plaćamo porez. Šta je potrebno više od toga, kao znak naše jednakosti.

Još su mi čudnije neke kritike koje sam čuo da nijesmo trebali da izađemo na republičke izbore. Meni je samo žao što nijesmo uspjeli i na mnogo više lokalnih izbora da izađemo, jer smo bili spriječeni visokim cenzusom na republičkim gdje smo usredsredili sve svoje snage. Dokle god postoji Crnogorska Partija ona će izlaziti na izbore, čak iako su svedeni na referendumsku situaciju za i protiv EU, kao što je bilo ove godine. Jer, mi nijesmo posmatrači sa tribina, nijesmo rezervni igrači sa klupe. Nije sramota biti pri dnu tabele na prvom prvenstvu gdje učestvujete, ako vam je tim upravo ušao u prvu ligu. U svakom sportu uspjeh varira, početak je težak, ali za Crnogorce u Srbiji je važno da igramo u prvoj ligi i ja neću nikada imati razumijevanja za one koje se plaše da igraju u svom timu i pod svojim imenom i prezimenom, samo zato što naš tim nema najveći budžet i najskuplje igrače ili trenera. Pa, cijela istorija Crne Gore je sazdana na snazi pojedinaca i na kvalitetu malobrojnih.

Zato, mi u tuđim timovima igrati nećemo, samo igramo za Crnogorski gdje god se našli. Nijesmo kao mnogi solo igrači porijeklom iz Crne Gore, često upravo bazirani u Beogradu, koji imaju angažmane u nekim drugim timovima ili sponzorima u Srbiji, a kada su u posjeti Crnoj Gori žele da se pokažu da kao igraju za Crnogorski tim. Za Crnogorski tim se igra na političkom terenu Srbije, u Crnogorskom dresu, pod reflektorima, na travnjaku, gde vas često 99% publike vrijeđa i kudi. Sa druge strane, najlakše je sjedeti u publici, nositi kupljeni dres i vrijeđati jedine igrače koji su se usudili da izađu na teren. Crna Gora ne treba da se za mnogim tim amaterima uopšte i povodi.

Crnogoraca ima u svim opštinama u Srbiji, osim u jednoj Crna Trava. A najglasniji – na riječima - su oni u par Beogradskih centralnih opština, iako je odziv na mnoge inicijative naše zajednice upravo bio najslabiji u Beogradu. Nažalost, problem je što u glavnom gradu često igrači igraju za dvije reprezentacije istovremeno, i čas obuku ovaj dres, čas onaj – zavisno sa kim i gdje pričaju. Kada dođu u Crnu Goru, tu je neizbježan crveni dres sa žutim grbom, ali on se brzo skida čim se pređe granica kod Brodareva i kada se nađu nazad u Beogradu.

Mi iz Crnogorske partije nijesmo "vikend Crnogorci" i zato smo mnogima sumnjivi. Svi se pitaju, ko bi se i zašto neprekidno zalagao za Crnogorske interese u Srbiji, zar nije bolje naći neku zlatnu mjeru između dvije opcije. Ali, za nas postoji samo jedna opcija. To je interes Crnogorskog naroda u Srbiji i sva njegova prava. I tačka. Ništa manje od toga. To je zlatna mjera. To nije netolerancija, to je upravo poštovanje Srbije kao multinacionalne. multikonfesionalne i multietničke države. Mi verujemo u takvu Srbiju i zato se prepoznajemo ovdje. Samo oni koji nemaju povjerenje u Srbiju bi mogli da se plaše za svoja prava. Mi se ne plašimo, mi se potpuno otvoreno borimo za sva naša prava jer želimo da živimo u modernoj državi Srbiji.

Ambasador. Aktuelno je pitanje u posljednje vrijeme ko će biti novi Ambasador Crne Gore u Srbiji. Ja ne bih govorio o imenima, jer to nije u našem domenu, ali bih iznio mišljenje kakav profil diplomate bi bio dobro rješenje. Ta osoba bi trebala da bude zvaničnik iz Crne Gore, koji personifikuje crnogorstvo, Crnu Goru i njenu vječitu borbu za nezavisnost. Ali, ta osoba treba i da poznaje Srbiju, po mogućstvu neko ko je i za vrijeme stare Jugoslavije u Srbiji živio, imao uspješnu profesionalnu karijeru, a samim tim ima i dobre prijatelje i kvalitetne kontakte. Neko ko poznaje, ko sarađuje i poštuje etničku crnogorsku zajednicu u Srbiji (ne samo u krugu "dvojke", Maderi ili Moskvi).

Nama trebaju mostovi da se grade i treba nam neko ko ne počinje sa nule, već osoba koja je sa Crnogorcima u Srbiji sarađivala, prije, za vrijeme i nakon referenduma. To nijesu veliki zahtjevi. Najbolje bi bilo da to bude osoba koja je posjećivala kulturne, duhovne i političke manifestacije crnogorske zajednice u Srbiji - jer to bi bio samo garant uspješnog mandata. A takvih zvaničnika ima, koji se ne stide da posjećuju opštine u Srbiji gdje žive Crnogorci ili koji su već uspostavili bratske veze sa Crnom Gorom. Nama je potreban diplomata koji će dati konkretan doprinos očuvanju nacionalnog identiteta Crnogoraca u Srbiji, ali i graditi nove i popravljati srušene mostove prijateljstva između Srbije i Crne Gore.          

Da li Crna Gora ima takve osobe i da li ih može prepoznati. Ima i može. A da li hoće, uskoro će vrijeme pokazati.

Naravno, uvjereni smo da će izbor Crne Gore biti najbolji mogući i docekaćemo novog Ambasadora otvorenih ruku i otvorenih srca sa idejom da pružimo maksimalnu moguću pomoć.

 Nenad Stevovic