Crnogorska partija Srbije 

Intervju: Nenada Stevovića

predsjednika Crnogorske partije, dat novinaru NIN –a, novoizabranom glavnom i odgovornom uredniku POLITIKE, Draganu Bujoševiću

 

Da li mislite da je Srbija postupila primereno odričući gostoprimstvo Ambasadoru Crne Gore? 

Nije postupila primjereno jer je Crna Gora oduvijek podržavala sve pokušaje da se rješenje za Kosovski problem nađe u direktnim pregovorima između Beograda i Prištine. Sve runde pregovora su imale podršku zvanične Podgorice. Nažalost, svi pregovori su propali i zvanični Beograd nije uspio da nađe rješenje.

Sada se okrivljava Crna Gora za sve. To je iluzija koja ima za cilj da se mi svi u Srbiji bolje osjećamo, jer smo našli „krivca". Ispada da Crna Gora nije rekla da je car go, mi bismo svi glumili da on nosi najljepše odijelo.

Ovim putem nikada nećemo sagledati ustvari šta se desilo i gdje su načinjenje greške u cijelom ovom procesu – tu posebno mislim na pogubnu politiku prethodnog premijera Vojislava Koštunice i njegovog prethodnika Slobodana Miloševića.

Mi, kao Crnogorska partija koja djeluje u Srbiji, smo odmah osudili ovaj potez Vlade Srbije kao previše strog i loš. Ako je stvarno spoljna politika Ministra Jeremića tako pravedna i pravična, zašto ne protjera Ambasadore svih zemalja koje su priznale Kosovo. Nije valjda da se pitanje suvereniteta ne odnosi na zemlje koje su uspostavile diplomatske odnose sa Prištinom odmah i koje su pomogle i finansirale proces kojim je Kosovo proglasilo nezavisnost prije 8 mjeseci?

Ministar Jeremić samo smije da prekine odnose sa manjim državama od Srbije, i to sada pokušava maskirati nekom lažnom ljutnjom i jeftinim emocijama prema Podgorici. Jasno je šta je posrijedi.

 

 

Kako vidite budućnost odnosa Srbije i Crne Gore i Crnogoraca i Srba? 

Očekujem da će biti odlični. Crna Gora i Srbija su dvije stare Evropske države koje su živjele vjekovima razdvojeno i koje su imale najgore odnose u svojoj istoriji upravo kada su živjele u dvočlanoj federaciji. Nedavno je Ministar Jeremić na TV B92 rekao da smo vjekovima živjeli zajedno. A to lijepo zvuči, no malo ko je spreman da pogleda u istoriju i da vidi da su Crna Gora i Srbija živjele samo poslednjih 88 godina zajedno. Od toga, svega 14 godina u dvočlanoj državi.

Riječ je o dvije vrlo bliske države ali ipak sa sopstvenim interesima i sopstvenim putevima u Evropskoj istoriji, putevima koji se prepliću. Većina interesa se ipak poklapa i to je garancija dobrih odnosa Srbije i Crne Gore.

Nezavisnost Crne Gore i Srbije je bila osnovni preduslov da počnu da se odnosi postavaljaju na zdrave osnove. Krize naravno nastupaju, kao što je i ova kriza koja je uzrokovana čuđenjem Beograda da Crna Gora ima svoju samostalnu spoljnu politiku. Ali, što je tu je.

 

Da li je po vama kosovska epopeja utkana u nacionalno biće Crnogoraca? 

Jedan mit u Crnogorskom biću postoji. Jedna ideja koja je zajednička za sve generacije Crnogoraca.

Želja za slobodom i za nezavisnošću je ono što je obeležilo Crnogorsku istoriju. Bilo za nezavisnošću Crne Gore, borba za sopstvenu državu, ili ravnopravnosti Republike Crne Gore u šestočlanoj SFRJ. Svejedno.

Postoje mnoge druge ideje koje su karakterisale pojedine periode Crnogorske istorije, ali etnički Crnogorci su po žrtvama podnijetim za slobodu najprepoznatljiviji. Nijedna epopeja nije utkana u nacionalno biće Crnogoraca tako duboko, kao epopeja slobodne i nezavisne Crne Gore.

 

U Crnoj Gori je oko 15 odsto Muslimana. Koliko se njihova prava razulikuju od prava Muslimana u Srbiji? 

 Kao predstavniku etničkih Crnogoraca u Srbiji, nije mi mjesto govoriti o tome kako se osjećaju Muslimani-Bošnjaci u Srbiji i da poredim to sa situacijom u Crnoj Gori. Mogu samo iznijeti neke lične utiske.

 Mislim da kultura suživota između pravoslavne i muslimanske populacije u Crnoj Gori vodi korijen još iz doba Kralja Nikole kada je Crna Gora značajno uvećala svoju teritoriju i uključila veliki dio nepravoslavnog stanovništva u svoju državu.

 Crna Gora od tadašnjih balkanskih država je imala najtolerantniji odnos prema svojim stanovnicima muslimanske vjeroispovesti na novoosvojenim teritorijama. To je bila jedna od najtolerantijih država Balkana toga vremena za muslimansko stanovništvo.

 Ovo je naslijeđe koje je moderna Crna Gora pametno njegovala i – uprkos mnogim problemima – uspjela da Crnu Goru učini državom u kojoj se mnoge nacije osjećaju kao kod kuće. Muslimani-Bošnjaci su ravnopravni građani Crne Gore koji su vrlo mnogo pomogli da njihova država Crna Gora ponovo postane nezavisna.

 Ne bih bio korektan da ne spomenem i negativnu stranu odnosa savremene Crne Gore prema Muslimanima-Bošnjacima, pogotovo deportacije civila početkom devedesetih koji su nakon toga strijeljani ili nestali u rukama vojske Bosanskih Srba. Odgovornost je tu jasna i danas se ovi zločini ispituju od strane zvaničnih organa Crne Gore.

 

U Crnoj Gori živi oko 30 odsto Srba. Ima li pravo vlada Srbije da brine o njihovim pravima? 

Naravno da ima pravo. Ne samo to, Crna Gora kao članica Savjeta Evrope, OEBSa, zemlja članica Ujedinjenih Nacija i potencijalni član Evropske Unije, prihvata da i sve ove multilateralne organizacije brinu i nadziru stanje ljudskih i manjinskih prava u Crnoj Gori.

Konačno, dok Crnogorci u Srbiji su tek nedavno osnovali svoju prvu i jedinu političku partiju. Srbi u Crnoj Gori su odavno organizovani u 4-5 političkih partija, jedan su od najvažnijih učesnika političkog života Crne Gore, vodili su aktivne kampanje na nedavnom referendum o nezavisnosti.

Vlada Srbije je tim povodom imala i vrlo aktivan stav i tokom samog referenduma, štiteći proklamovane interese Srba u Crnoj Gori.

Mislim da bi pravo pitanje bilo da li Vlada Crne Gore ima pravo da brine o pravima etničkih Crnogoraca u Srbiji. Nas je 1%, mnogo smo manja grupa, slabije organizovani i naša matica je mnogo manja država sa manjom ekonomskom moći i političkim uticajem.

 

Možete li da nabrojite koja prava u Crnoj Gori uživaju Srbi, državljani Crne Gore? 

 Opet, kao predstavniku etničkih Crnogoraca u Srbiji, nije mi mjesto detaljno govoriti o tome koja prava uživaju Srbi, državljani Crne Gore. Mogu samo iznijeti neke lične utiske odavde iz Srbije.

 Srbi u Crnoj Gori, koji čine svega oko 32% stanovništva u Crnoj Gori, su do novog Ustava iz 2007 godine imali pravo da zvanični jezik Crne Gore bude srpski jezik. Interesantno je primjetiti da donedavno ni Srbi u Srbiji nijesu imali to pravo jer je u Srbiji zvaničan jezik bio srpsko-hrvatski (do Koštuničinog Ustava). Sada, Srbi u Crnoj Gori, imaju pravo na službenu upotrebu svog jezika kao i ostale nacionalne zajednice.

 Interesanto se zapitati i o pravima drugih u Crnoj Gori. Naime, Hrvati, Crnogorci, Muslimani, Bošnjaci, Albanci u Crnoj Gori - svi su govorili jezikom samo jednog naroda koji je predstavljao 32% populacije. To je po meni bila dosta velika privilegija, koja se morala izmijeniti u novom Ustavu, da bi se obezbijedila ravnopravnost ostalih 68% građana.

 Dominantna vjerska organizacija u Crnoj Gori je danas SPC i ona raspolaže velikom pravoslavnom crkvenom imovinom u Crnoj Gori, iako je pitanje sticanja te imovine danas sporno i mnogi – uključujući mene – smatraju da je ta imovina naslijeđe crnogorskog naroda i Crnogorske Pravoslavne Crkve. Ali, SPC je ipak trenutni titular te imovine, dominantna je vjerska organizacija po brojnosti i ta sloboda vjeroispovesti je značajno pravo za Srbe u Crnoj Gori – pogotovo u poređenju sa situacijom Crnogoraca u Srbiji. Naime, Vlada Srbije je zabranila reegistraciju a time i djelovanje Crnogorske Pravoslavne Crkve u Srbiji. Čini mi se da su vjerska prava oblast u kojoj Srbi u Crnoj Gori mogu samo da se pohvale slobodama i da zahvale vlastima u Podgorici.

 Što se tiče izbornih i građanskih prava, do 2006 godine Crna Gora je živjela u zajednici sa Srbijom. To je period intenzivnog ostvarivanja prava Srba na suživot sa maticom, privilegija koju ni Hrvati, Muslimani ni Albanci nijesu imali. To je naravno lijepo, ali šta je tu problem? To što je postojanje te krnje Jugoslavije i SCG bazirano na nedemokratskom referendumu iz 1992 gdje se glasalo po ulicama i kafanama, bez međunarodnih posmatrača.

 To nije nevažno uopšte, naime Crna Gora je bila vezana u jednu dvočlanu zajednicu zbog jednog nedemokratskog referenduma izvedenog u ratnim uslovima i taj period od 1992-2006 godine je ustvari veliki dobitak za Srbe u Crnoj Gori. Mnogi od nas nijesu željeli dvočlanu zajednicu, ali smo morali da živimo u SCG iako smo želleli nezavisnu Crnu Goru i Srbiju.

 Konačno, Srbi u Crnoj Gori danas žive u jednoj modernijoj i prosperitetnijoj Crnoj Gori, Crna Gora slavi godišnjicu potpisivanja Sporazuma o Stabilizaciji i Asocijaciji, na putu je ka EU, na putu da postane član NATO pakta i nema otvorene teritorijalne sporove. Perspektiva je odlična, štampa je slobodnija nego ikada, i siguran sam da su Srbi u Crnoj Gori podjednako zadovoljni napretkom Crne Gore u poslednjih 10 godina. Prošlo je doba mitomanske Crne Gore iz devedesetih, došlo je vrijeme Evropske Crne Gore.

Očekujete li neke nove sankcije Vlade Srbije prema, kako kaže, režimu Mila Đukanovića? 

U Crnoj Gori je na vlasti demokratski i transparentno izabrana Vlada Crne Gore. Već je postalo smiješno kako zvanični Beograd priča o nekom „režimu" i narodu, kao dvije odvojene kategorije. U Podgorici nije ništa manje ni više režim, nego u Srbiji. Ako je za Ministra Jeremića u Podgorici na vlasti režim Mila Đukanovica, onda je u Srbiji režim Mirka Cvetkovića.

 Time se pokušava inputirati da je vlast u Podgorici autokratska i nedemokratska. Vlada Crne Gore je legitimno izabrana na izborima koji su pozdravljeni kao demokratski od strane međunarodnih posmatrača. To je i ključni problem srpske spoljne politike, koja vidi svijet samo onako kako ga želi vidjeti.

 Što se sankcija tiče, to nijesu sankcije prema Crnoj Gori. To su sankcije koje Srbija uvodi sama sebi. Danas svijet gleda na reakciju Srbije kao neadekvatnu i ishitrenu, da ne koristim grublje formulacije. Svaki dalji korak eskalacije napraviće štetu Srbiji, ne Crnoj Gori.

 A sada, da li će Vlada Srbije dalje da siječe granu na kojoj sjedi? To ne znam. Mislim da ne bi bilo pametno. 

 

Menja li vladajuća elita Crne Gore nacionalni identitet Crnogoraca? 

Ne, hvala Bogu! Prestala je prije 10 godina. Do tada je vladajuća elita promovisala ultranazadni Miloševićevski model Crnogorca koji ne razmišlja svojom glavom i spreman je da gine za velikosrpske ideje. To je bio lažni identitet, jer je sloboda osnovna karakteristika Crnogorskog identiteta, a to u modernom društvu je i sloboda individue, sloboda razmisljanja, sloboda djelovanja.

Militarizam nije karakteristika Crnogoraca ("Srpska Sparta"), već želja za slobodom i nezavisnošću, a da se to postigne, nekada se moralo ratovati.

Država Crna Gora je izlazila iz soc-realističkog društva jednopartizma prije 10 i 20 godina.Tada se znalo, bila je jedna partija, jedna novina, jedna televizija i zvanična linija.

Od tada se sve izmijenilo, došle su slobode, više medija, više knjiga, više ideja, više televizija. Danas nema tabu tema. Više nije tabu tema govoriti o istoriji, govoriti o ne tako idiličnim istorijskim odnosima Crne Gore i Srbije. Više nije sramota reći da Crna Gora ima svoje interese koji mogu biti suprotni interesima Srbije. Ima i Srbija interese suprotne interesima Crne Gore. To je normalno.

Nije strašno ni reći da Crna Gor nije Srpska Sparta, već je Crna Gora sama sebi i Crnogorska Atina (štamparija u Obodu, Njegoš, itd.) i Sparta (nepokorena država i veličanstvena istorija otpora). Mi smo svoji, i to nije sramota reći. Mi se ne stidimo ko smo.

Danas kada se gledaju slike sa Dubrovačkog ratišta, indoktriniranog naroda i vojske koji ide da brani Kosovo u Dubrovniku –vidi se da je manipulacijom i indoktrinacijom preko državnih medija pospješivan lažni veliko-srpski identitet Crnogoraca. Sve je to rađeno u cilju političkog profita i obračuna rukovodstva u Beogradu sa drugim narodima i republikama.

Vladajuća elita u Crnoj Gori je to shvatila – kasno, ali ipak shvatila – te je dozvolila nakon 1997 godine da Crna Gora izraste iz tog pre-infantilnog društva i da Crnogorci spoznaju ponovo svoj identitet koji je brižljivo brisan i uništavan od 1918. godine.

 

Mislite li da je u redu da u školskim udžbenicima piše da su Nemanjići okupirali Zetu, odnosno Srbija Crnu Goru 1918. godine? 

Kao prvo, udžbenike ne trebaju pisati političari, već istoričari. Nemam namjeru da kažem šta bi trebalo definitivno da stoji u školskim udžbenicima, jer je to pitanje za istoričare i pedagoge. Mogu Vam dati svoje mišljenje u kontekstu toga da li nešto treba prećutati zato što nije politički podobno ili ne.

Znači, ako me pitate da li treba ignorisati događaje iz istorije, zato što su neprijatni, to nikako. Ja se nadam da u udžbenicima u Crnoj Gori stoji što više stvari o tome gdje smo kao narod i država griješili. Bez toga nema napretka. Dosta je dobar primjer SCG, volio bih da se taj eksperiment dugo pamti.

Konkretno, mislim da je više nego u redu i da udžbenicima u Crnoj Gori piše da je Crna Gora, kao dio SFRJ/SRJ učestvovala u okupaciji Dubrovačkog zaleđa i da je izvršila agresiju na Hrvatsku. Da su mnogi hrvatski civili stradali nedužno i da Hrvatska nije napala Crnu Goru.

Mislim da je u redu da u udžbenicima u Crnoj Gori piše da se za to sudilo čelnicima JNA u Haškom Tribunalu. Mislim da je u redu da u udžbenicima u Crnoj Gori piše da Crna Gora nije uspjela da se odupre toj politici razornog nacionalizma koja je počela u Beogradu i da je Podgorica takođe huškala na ratne aktivnosti u Hrvatskoj i Bosni. Mnogi su grijesi Crne Gore u poslednjih 20 godina.

Ali, ima i druga strana medalje. Mnoge istorijske činjenice su prećutane. Nijesam za to da se ćuti. To je poznati Crnogorski istoričar Šerbo Rastoder nazvao "Skrivena stranica istorije", a ja bih prije rekao "Iscijepana stranica istorije"

Crna Gora je jedina država saveznica na pobjedničkoj strani koja je učestvovala u prvom svjetskom ratu, koja je pobijedila rat i izgubila državu 1918. Jedina.

A državu nije izgubila u moru ili na nebu. Neko je uzeo. Trupe koje su bile u Crnoj Gori 1918 godine i koje su spriječile povratak legitimne Vlade, kralja Crne Gore i vojske Crne Gore – nijesu bile japanske, nijesu bile holandske, niti belgijske. To je bila Vojska Kraljevine Srbije koja se nije povukla – i od tog trenutka je to okupacija. Velika Podgorička Skupština – podržana od Beograda - nije legitiman organ Kraljevine Crne Gore i nije postojala u Ustavu Crne Gore.

Zato, meni nije pitanje da li u školskim udžbenicima u Crnoj Gori treba da piše da je Srbija okupirala Crnu Goru 1918 godine. To treba da piše u udžbenicima u Srbiji. Naravno, to je bila okupacija u specifičnim okolnostima gdje je Crnogorska vojska već bila u izgnanstvu u Gaeti u Italiji, ali to možda čini situacijom još težom. Ta okupacija je isto poznata po svojoj brutalnosti i otuda i Božićna pobuna kao reakcija na okupaciju.

Najopasnije je pisati udžbenike tako da ostavljaju utisak o bezgrješnim narodima ili državama. To ne postoji.  

Crnogorska partija Srbije