Blazo Sredanović

Trijumf americke demokratije

Vise nego ikada ranije ovogodisnji americki izbori za predsjednika bili su politicki dogadjaj epohalnih razmjera, ne samo za Ameriku vec i citav svijeta. Izborom Baraka Obame americki narod je pokazao svoju fundamentalnu ljudsku i humanu vrlinu. Pobjeda jednog Afro-Amerikanca je snazna pozitivna poruka koju ce istorija zabiljeziti kao simbol nacionalne zrelosti i najljepse sto Amerika moze ponuditi svijetu. Posebno sto se to desava samo dvadeset sedam godina od zadnjeg linca, gdje je na Jugu Amerike za crnog covjeka cak i razgovor sa bijelom zenom prestavljao zivotni rizik. Od svih mnogobrojnih javnih govora, apela biracima i mitinga koje sam gledao, a u nekima i ucestvovao, na mene je najjaci utisak ostavio momenat, kad ogromnoj masi svojih pristalica na glavnom trgu grada Sent Luisa, Obama najavljuje bolju buducnost i to sa stepenica ispred zgrade sudnice, gdje su nekada na licitaciji prodavani robovi! Kakav velicanstven kontrast i istorijski preokret.
Ne iznenadjuje sto je parola: “Hocemo promjene” najcesce isticana, jer je zadnjih osam godina vladavine republikanskog predsjednika Busa donijelo naciji osjecanje beznadeznosti i ocajanja. Za svoju promasenu doktrinu, nazvanu “freedom agende” Bus je kao okosnicu prihvatio gledista Franciska Fukujame, koji je u naletu optimizma poslije pada berlinskog zida u knjizi “Kraj istorije” proglasio zapadnu demokratiju kao konacnu formu vladavine. Tako je glavni cilj americke spoljne politike postala pobijeda nad tiranijom i sirenje demokratije po svijetu, milom ili silom. Imali su iluziju da time doprinose rjesavanju svjetskih problema, dok je dobar dio svijeta vidio Busa i njegovu vladu kao najveci problem. Umjesto statue slobode simbol su postali supermoderni borbeni avioni F-16. Zarobljen u politicke stereotipe Bus je izgubio kompas i dosao u sukob sa realnoscu. “Njegova administracija je odsvirala mnogo nota ali nijednu melodiju. Jedini mu je uspjeh u osam godina sto je udao bar jednu od dvije kceri”-bile su sarkasticne primjedbe.
U unutrasnjoj politici nastavio je Regenovu filosofiju : “Vlada nije rjesenje, vec problem”. Tako je Volstrit , oslobodjen bilo kakve kontrole i etickih normi, uveo u finansijsku politiku kockarske principe kasina, sto je rezultiralo ogromnom gubicima na berzi. Federalna vlada nije imala drugog izlaza vec da nacionalizuje vodece banke sto su mnogi Amerikanci primili kao socijalizaciju gubitaka, a privatizaciju profita. “Ko je mogao vjerovati da kad socijalizam konacno dodje u Ameriku nece ga donijeti boljsevici nego bankari sa Volstrita” bio je komentar u Njujork Tajmsu. Italijanski ministar uporedio je americki finansijski sistem sa kolima bez kocnica, a njeno bankarstvo sa albanskom semom piramide, koja je stotinama hiljada stedisa donijela iznenadne gubitke.

Sve je ovo pomno pratio Obama, kao lokalni politicar u Cikagu, a zadnje dvije godine kao senator iz drzave Ilinois, sa vec stecenom reputacijom izuzetno obdarenog intelektualca ogromne unutrasnje snage i izvrsna kombinacija vizionara i pragmaticara. Bilo je veliko iznenadjenje kad se kandidovao za predsjednika ispred demokratske stranke, jer je vladalo misljenje da Hilari Klinton ima neuporedivo vecu sansu od bilo koga.
Medjutim Obama je instinktom vrsnog politicara osjetio da postoji netaknuti rezervoar glasaca medju mladima i crnackim stanovnistvom, koji su do sada svoje nezadovoljstvo ispoljavali apatijom i bojkotovanjem izbora. Snagom svoje licnosti, oratorskim darom i pouzdanom vjerom u snagu rijeci i ideja on je podstakao njihovu imaginaciju i ucinio da se mnogi angazuju sa punim entuzijazmom, ljubavlju i posvecenosti. Milioni tih mladih dobrovoljaca briljantno su iskoristili Internet za registraciju novih biraca i uspjeli da sakupe fantasticnu sumu od oko milijardu dolara. Tako je Obama za izbornu kampanju raspolagao sumom koja je premasila godisnje troskove Mak Donalda za reklamu!
Za mlade izbori su se pretvorili u svecanost i slavlje nikad ranije vidjeno. Pod njegovom direktnom kontrolom organizacija kampanje funkcionisala je bezprekorno. Mnogima je njegova persona bila isto toliko privlacna kao i njegov politicki program.
Uspjeli su da registruju milione novih glasaca koji su dugo bili izvan politickog procesa. Impresivno disciplinovani isli su od vrata do vrata i znali cak kakva je politicka orijentacija u mnogim kucama. Prvi veliki uspjeh je postignut u demokratskoj izbornoj kampanji, kada su uspjeli da snaznu propagandnu masineriju Hilari i Bila Klintona potpuno neutralisu.

Religiozne grupe i ultra-konzervativci, pokusali su da ga demonizuju. Za njih Obama prestavlja dolazak antihrista. Terorista i marsisticki mesija, ekstrimni liberal lijevo cak i od Mao ce Tunga!
Rezultat izbora pokazuje da Obama nije dobio samo minimalnu podrsku za svoj politicki program, vec i mandat da bude prvi predsjednik u novije vrijeme koji moze da predvodi novu generaciju. Generaciju koja zeli da ostavi iza sebe eru politicke i ekonomske podvojenosti, rasne segregacije i diskriminacije na svim nivoima, sto je gradjanima nametnulo dvije razlicite realnosti. Podjele koje su sprecavale da se pronadje rjesenje za goruce probleme ne samo Amerike vec i citavog svijeta. Ovo se moze nazvati verzijom americke “perestrojke”.

Kandidata republikanske partije, Dzona Mekejna, koji potice iz porodica nekoliko admirala u politici je vise pokretao pojam herojstva, casti i patriotizma nego ideologija. Zbog toga su mnogi zazirali od njegovog militaristickog mentaliteta. Veliki su mu protivnik bile poodmakle godine (72), ponovljeni rak na kozi i ograniceno znanje ekonomije. Uzalud je pokusavao da se distancira od predsjednika Busa, cija mu je nepopularnost bila kao albatros oko vrata. Izbor Sare Pejlin za podpredsjednika, okarakterisan je kao nova vulgarizacija americke politike i utvrdilo u svijetu vjerovanje u kaubojsku politiku predsjednika Busa.

Obama ima talenta da promijeni politicku kulturu Amerike Uz njega nije samo vecina glasaca, vec i brojni afirmisani eksperati iz raznih oblasti. Medjutim, i problemi su ogromni. Sirenje demokratije praceno je i sa demokratizacijom nasilja. Pojavili su se neprijatelji ljudskog roda kojima nista nije vazno i sve bi uradili da postanu besmrtni.
Novi predsjednik bice konfrontiran novim izazovom terorizma, nuklearne proliferacije koja dostize alarmne proporcije, sudarom kultura i religija i stotinama milijardi deficita. Postavlja se pitanje moze li se upravljati svijetom XXI vijeka u kojemu se dramaticno smjenjuju zbivanja, sa institucijama koje su gotovo sto godina stare?

Analiticari su konstatovali da ce Amerika u politickom i vojnom smislu i dalje ostati jedina super sila. Ali u svim ostalim sferama, podjela moci se udaljuje od americke dominacije.
Da li se to radja istinski globalni svjetski poredak? Za Ameriku i novog predsjednika bice ispit moze li ona da se prilagodi svijetu u kojem su druge nacije uznapredovale i izazvale pomjeranja na svjetskoj politickoj i ekonomskoj sceni. Moze li Vasington zaista iskreno prihvatiti svijet razlicitih misljenja i pogleda i uspjesno napredovati u svijetu nad kojim ne moze dominirati? Narocito u situacijama dramaticnih promjena kad akcija jedne nacije uoblicava buducnost gotovo citavog ljudsklog roda.

Blazo Sredanovic