Jedna od tema kojoj
nije poklonjena dovoljna paznja je dvojno drzavljanstvo, a ovo pitanje
to svakako zasluzuje. Prilicno su jasni razlozi zasto zvanicna Crna Gora
bijezi od toga da se dozvoli dvojno drzavljanstvo bez nekih ogranicenja.
Ako se to dozvoli, prijeti opasnost da prakticno pola gradjana Crne Gore
ima dvojno drzavljanstvo, a to ni za jednu drzavu nije zdravo, ako misli
da opstane kao drzava. Jednako je jasno zasto pojedini krugovi u Srbiji
zele, a u tome su uspjeli (kao da je to za njih neki problem?) da upravo
Srbima iz Crne Gore daju srpsko drzavljanstvo. To su krugovi, koje simbolizira
V. Kostunica, koji jednostavno ne zele da prihvate cinjenicu da je Crna
Gora nezavisna drzava. Pokusali su da to sprijece, a kako u tome nijesu
uspjeli, traze neove nacine kako bi, ako nista drugo, pravili pritisak
na Crnu Goru kao drzavu.
Utisak je da se crnogorske
vlasti nijesu najbolje snasle u ovoj igri. Umjesto insistiranja na apsolutnoj
zabrani dvojnog drzavljanstva, trebalo je imati sluha za zahtjeve onih
gradjana koji zaista imaju potrebu za dvojnim drzavljanstvom, posebno onim
koji vec godinama zive u inostranstvu i vec imaju dvojno drzavljanstvo.
Odnosno, trebalo je formulisati kriterijume po kojima se dvojno drzavljanstvo
moze dozvoliti, umjesto sto se islo na apsolutnu zabranu dvojnog drzavljanstva.
Ovako, Crna Gora je stavljena pred svrsen cin srpskim zakonom,. Od Srbije
se nije ni moglo ocekivati da ce imati prijateljski odnos prema nezavisnoj
Crnoj Gori. A da ce pokusati da “muti vodu” u Crnoj Gori, pa na to smo
navikli. Braca? Daleko mi kuca od takve brace. Naravno, ne mislim tu na
sve Srbe, vec samo na one koji se raduju svakom problemu u Crnoj Gori,
a crnogorskoj drzavi zele da nestane, odnosno vrati se pod okrilje “matice”.
Takvih, nazalost, nema da fali.
Jedna od dilema koju,
pretpotstavljam, sada, nakon srpskog drzavljanstva, ima zvanicna Crna Gora
jeste: “kako se postaviti?” Jedan od mogucih odgovora jeste preispitivanje
teksta Zakona o drzavljanstva koji bi dozvolio, pod odredjenim uslovima,
izuzetke od pravila o zabrani dvojnog drzavljanstva. To bi stavilo Crnu
Goru u povoljniji polozaj da na odgovarajuci nacin reaguje u slucajevima
kada neko insistira na srpskom drzavljanstvu (ili bilo kom drugom), a za
to ne postoje opravdani razlozi. Cemu ce srpsko drzavljanstvo Andriji Mandicu,
ako nije rodjen u Srbiji, nije zaposlen u Srbiji, nije nicim vezan za Srbiju
do svojim etnickim porijeklom? Ako zaista dobije srpsko drzavljanstvo,
a to znaci da potpise izjavu da Srbiju smatra svojom drzavom, onda bi bilo,
s njegove strane, nemoralno i neposteno da ostane clan crnogorskog parlamenta,
jer je to parlament drzave koju ne priznaje za svoju. Uostalom, u normalnim
drzavama nije dozvoljeno da neko obavlja javnu funkciju ako je drzavljanin
druge drzave. Naravno, sama pripadnost nekoj naciji nije problem. Nadam
se da ce Crna Gora imati mudrosti da nadje pravo rjesenje za ovaj problem.
A to, da ce se Crna Gora
vratiti pod okrilje “matice”, ako neko zaista gaji takve nade, mogu samo
da citiram nekadasnjegsrpskog “vozda”: “Malo morgen!” Ako neko ne moze
da podnese da zivi u drzavi koju ne smatra kao svoju, vec po svaku cijenu
zeli da zivi u drzavi koju smatra maticom, koliko mi je poznato Crna Gora
nikog ne drzi silom da mora biti u Crnoj Gori . Bar je u tom dijelu demokratska
– vrata su otvorena svakom gradjaninu Crne Gore da potrazi srecu tamo dje
misli da ce mu biti bolje.
Milan Sestovic