Cetinjani su jedna posebna vrsta ljudi, cak drugciji po mnogim  osobinama i od crnogoraca iz drugih krajeva drzave. Dje se god odaljimo po svijetu od njega, nas omiljeni grad uvijek ostaje u nasim mislima, u nasoj dusi. Ta ljubav prema njemu je jedinstvena. A kad god stignemo u neko novo mjesto, prvo pitamo dali tun ima drugih Cetinjana. Ja sam od njega otisao 1947 godine - tacno prije 60 godina, ali jos uvijek kad me neko pita odakle sam, nikada mi nije ni palo na um da kazem ista drugo osim - sa Cetinja, i ako sam i u Detroitu i u San Joseu puno duze zivio nego mojih 13 pocetnih godina na Cetinje. Ne samo to nego sad u starim godinama, posto sam poceo osjecati dolazak onoga kojega ni jedan covjek nije izbjegao, taj osjecaj i ta ljubav prema gradu ispod Lovcena svaki dan je sve visa i zesca. Cesto kad sam sam i kad se sjetim njega i one prelijepe, legendarne planine koja ga krasi, starcu suze pocnu da liju niz rapavo lice koje ne krije godine starosti.

Sjecanje i misli na roditelje, rodbinu, drugove, prijatelje i poznanike , kojih je svaki put kad otidem u posjetu sve manje i manje, ostaje vjecito. One su najdrazije cinjenice koje okupiraju moje misli - svakodnevno. Vrlo cesto moja supruga me uhvati dokle sam u toj transi pa vikne, "A, jesili opet stiga do Cetinja i Lovcenba?"

Cetinje je uvijek imalo pojedince koje je svako poznavao - ili za njih cuo. Neki su imali i svoja posebna imena kroz koje su bili poznati, i kojima mnogi nijesu znali njihova prava imena. Cim neko pokaze neku posebnu osobinu, Cetinjani mu prisiju svoj karakteristicni nadimak: Ivo vrana, Paros, Pero mis, Blazo slinavi, i drugi. Ivo vrana je volio salu i da pravi komediju tako da su price o njemu svima poznate. Paros je dobio svoj nadimak po onome sto je najvise volio, a Pero mis koji je bio malouman ali posten siromah, nije volio kad bi neko zvao tim imenom, tako da bi odmah poceo psovati i oca i majku onome koji ga provocira. Prica se da je Blazo bio poznat kao decak kojemu je nos stalno tocio i po jedna slina iz njega stalno visila. Neznam dali je ovo tacno jer sam ja puno ranije otisao sa Cetinja, ali Cetinjani vele.

Blazo je najbolje prosao kroz zivot od svih ovih poznatih Cetinjana. On je imao srecu da je naisao na jednu divnu Amerikanku koja je slucajno putovala na nekom autobusu kroz Crnu Goru, i koja ga je prisvojila i dovela u Ameriku. Ovdje se Banjo dobro prosvercovao, a on je vrlo vjest za te stvari, i od tehnicara sebe nazvao inzinjerom,  kako mi je ispricao jedan njegov nekadasnji dobar prijatelj, Videci da mu ta dobro ide, kad mu je ispala povoljna prilika da svoje vjestine i dalje iskoristi za vrijeme raspada Jugoslavije, Blazo se dadne politike. Ubijedio je nas 5-6; Dr. Dusana Petranovica, Miladina Malisica, Radovana Adzica, mene, i jos neke, da osnujemo Crnogorski Klub. Stvarno smo mislili da on ima nezavisnost Crnne Gore kao vrhovni cilj nasega udruzenja. Sebe je, naravno, proglasio za predsjednika drustva. Ali, nije nam uzelo dugo vremena dokle smo vidjeli da on ima alternativni cilj, to jest da se on bori za mnogo veci cin nego predsjednik jednoga drustva u San Francisco. Da bi prikupio veci broj clanova toga drustva telefonirao je svakojeg Crnogorca i Crnogorku do kojih je mogao doci, i svakoga uvrijedio sa svojim grubim i nepristojnim ponasanjem, tako da niko vise nije hteo da cuje ni za Blaza ni za njegovo drustvo. Njegova poslednja recenica u toku ovih razgovora je uvijek bila - ako nijeste samnom, vi nijeste Crnogorci! Kad smo vidjeli sto i kako radi, mi smo se odmah udaljili od njega,  formirali novo drustvo, i upisali oko 40 clanova bez ikakve muke, samo smo ih prvo morali ubijediti da mi sa Blazom i njegovom organizacijom nemamo nista. Ovo nase drustvo, CRNOGORSKI KLUB - San Francisco, je jos uvijek aktivno sa 50 clanova, dokle Blazo je ostao da predsjedava nad svojom suprugom, sinom, i jos 2-3. Dalje, sa svojom vjestinom,  nase pozitivne cinjenice  u toku kampanje za nezavisnost, Blazo je prisvojio i reklamisao kao da je to uspjeh njegovoga drustva. Dr. Dusan Petranovic sa jednim potezom je vise uradio za Crnu Goru nego Blazo za ove poslednje 15 godina.

Blazo je uspio da za vrijeme Susreta na Cetinje 2000 godine, sebe proizvede za predsjednika svih Crnogoraca citavoga svijeta, osim onih u Crnu Goru, naravno, Kako je to vjesto uspio uz pomoc 2-3 svojih drugova, to je posebna ali mozda najinteresantnija prica. Ja sam na Susrete dosao na Cetinje iz Kosova gdje sam radio sa Americkom vojskom ne kao delegat, vec kao posmatrac, tako da sam ocigledno vidio jednu podvalu u toku glasanja, tako majstorski izvedenu, kakvu niko u demokratski svijet nije vidio. Nominacija za predsjednika, zatvaranje nominacije i glasanje - sve u nekih 30 sekundi. Pitah jednoga koji je sjedio pored mene sta ovo bjese, a on, zbunjen kao ja, podize ramena prema glavi i odgovori, "Ako znam znali me jadi!"

Blazo je sada jedan vrlo razocaran covjek. Ova danasnja Crnogorska vlada nekako ga je, neshvatljivo, preskocila da ga imenuje za Crnogorskog Ambasadora, ili najmanje konzula, u SAD. Sva ona namjestanja na pozornicama da bi sto blize stao do aktualnih glavara Crne Gore, da bi ga neko sa njima lentra, ne da bi te slike imao kao neku uspomenu, nego kao dokaz da je on bio jedan od najglavnijih razloga za pozitivan rezultat referenduma. A ako neko misli da nije, ponovo procitajte, ako imate stomka za to, njegove "memoare"  iz Vijesti, pacete vidjet ko je i sto je Blazo. I onda, ako ne budete uvjereni da je on svojelicno, na njegov poziv, ddoveo 16,000 emigranata na glasanje, onda ni vi ne razumijete ovaj nas jezik vise nego ja. Cinjenica je da Blaza niko medju nama u inostranstvu nije ferma vise no da nije postojao. 

On je, siromah, toliko razocaran da sad nema nikakvog drugog posla nego da druge ogovara i mene kritikuje kako neznam gramatiku nasega jezika, jer sam u jednom clanku koji je nedavno izasao preko Monteneta umjesto "oni" upotrebio rijec "mi", i da je to bio pojusaj da sebe uvrstim sa onima koji su stvarno isli u Crnu Goru i glasali. Priznajem, gospodine Blazo, da sam gramaticki pogrijesio, ali mozes biti siguran i mirno spavati da moj cilj nije bio nikakva prevara jer ja se sa time ne bavim. To cu tebe ostavit jer si ti u tome vrlo vjest. Nije ti bilo potrebno praviti tu provjeru da nijesam glasao preko opstine Cetinjske. Tu informaciju moga si bez ikakve muke i troska dobiti od kojega bilo mojega prijatelja. Pitali su me mnozinja dali imam namjeru da idem da glasam, a ja sam im iskreno odgovara da nemam. Ja sam u ovu zemlju, koju volim i postujem, 60 godina, i posto su mi svi tri sina i unucad ovdje, ovdje imam i namjeru da umrem i tun da budem sahranjen, ali sam siguran da ce se moj duh vratiti doma, na moje Cetinje. Prema tome, posto znam da nikada vise necu  onamo zivljeti, osjecao sam da tu odluku treba da donesu oni koji imaju namjeru na povratak. A sto se tice mojega neznanja nasega jezika, ja sam, moj Blazo, ponosan sto sam i ovoliko uspio da zadrzim znajuci da sam dosa u Ameriku od 13 godina. A kad onaj moj poslednji dan dodje, donio sam sa vrha Lovcena dva kamencica i dao ih mojem najstarijem sinu da ih stavi u mojim prekrstenim rukama da barem toliko moje voljene Crne Gore otide u grob samnom.

Djoko J. Vuckovic, San Jose, CA

15 Juna 2007