Crnogorci vidjeni ocima Austrisjkog ljekara

Austrijska misija Crvenog krsta boravila je u Crnoj Gori 1912 godine.
Ovdje su navedeni izvodi iz dnevnika Dr Hermana fon Setera (Herman von Schrotter)
koji je sa njemackog preveo dr Veselin Vujovic, dugogodisnji nacelnik hirurskog 
odjeljenja bolnice "Danilo Prvi" na Cetinju. Knjigu mozete naruciti kod 
dr. Veselina Vujovica, Ulica Vojvode Boza 44, Cetinje, Montenegro)

Od Podgorice, gdje se nalazila baza Austrijske misije, polazimo prema Tuzima i prema
terenu na istocnoj obali Skadarskog jezera, gdje smo kao prvi strani doktori upuceni
u vojni logor princa Danila da bi ukazali potrebnu pomoc ranjenim i povrijedjenim
i da se istovremeno upoznamo sa ratnim stanjem i uslovima lijecenja. 
Tu smo na stjenovitoj obali naisli na zene koje su nosile  teske terete na ledjima.
Pokusavale su da se ukrcaju u duge uzane cunove. Jedan oficir sa isukanom sabljom
pokusavao je da uspostavi red. Za vrijeme nase voznje preko jezera preko nas je 
prohujalo nekoliko metaka sa obale. Iskrcali smo se i presli preko isusenog korita
rijeke. Konacno smo stigli do mjesta odakle polazi put za logor. Bila je mrtva tisina.
Okolo tu i tamo po neko isprekidano zuborenje divljih potoka. Povremeno u daljini
zasvijetle plamenovi logora. Sa velikom napetoscu pratili smo konture staze. Napokon,
iza trnovitog predjela ukazase se obrisi prvih satora. Ne zaustavlja nas nikakva
straza. Pratnja princa Danila doveli su nam konje i poslije 40 minuta jahanja dolazimo
do jedne malisorske kuce ipred koje je gorela velika logorska vatra. Upoznali smo
kraljevog ljekara, dr Perazic, koji nas je oslovio na francuskom. Zgrada je bila
sa spratom i tu su bili smjesteni dvadeset ranjenika, koje je vec bio previo dr 
Perazic. U selu po kucama bilo je rasporedjeno jos dosta ranjenika, poslije velike
bitke na rijeci Kiri i bitke na Bardanjolu. Dosta povrijedjenih koji su tek doneseni
sa fronta lezali su oko vatre. Gusti dim je ispunjava prostor a nase svijece nijesu
bile dovoljno jake pa smo se sapletali preko ljudi. Prihvatili smo se previjanja
ranjenika. Shvatili smo da u postojecim uslovima uzimanje prezimena ranjenika i 
oznaka jedinice oduzimaju vise vremena nego sto je normalno potrebno, a obaveze 
su bile vece u odnosu na broj i tezinu ranjenih. Rano ujutro vratili smo sa na konjima
nazad do logorske vatre princa Danila. Vojnici su lezali na sijenu ili zavijeni 
u cebad pored vatre. Satora je bilo malo i to uglavnom za vise oficire. Poljskih
kreveta nije bilo, sem u velikom satoru princa Danila, gdje su bile i ostale potrebstine.
Za higijenu logora brinuo se obliznji potok u kojem je bilo dovoljno vode. Tu su
klane i ovce. Osjetili  smo nocnu logorsku "idilu": Jaka vatra i vrucina
sa jedne strane a ledena hladnoca sa druge i spavanje u polusnu. Pucketanje vatre
uz kanonadu iz daljine, stvaraju izuzetnu melodiju. Uskoro donose grupu ranjenih.
Jedan sedamnajestogodisnji kadet ima komplikovani prostrijeljeni prelom lijeve potkoljenice
i prostrijel grudnog kosa, ali mu je opste stanje ipak zadovoljavajuce. Drugi jedan
ranjenik imao je opipljiv geler pod kozom u predjelu grudne kosti. Najteze povrijedjen
ranjenik prostrijeljen je kroz karlicu. Bio je krajnje iznemogao, ali je ipak mirno
saradjivao. I princ Petar je uzeo ucesce u radu. Donijeta nam je topla voda, dok
je jako sunce obasjavalo mjesto naseg rada, koje je naravno bilo na otvorenom.
Princeza Ksenija je cesto bila prisutna u logoru sa clanovima italijanskog Crvenog
krsta. Nama nije bilo dozvoljeno da idemo do prvih linija fronta, tako nijesmo mogli
pratiti povrede od pocetne faze, pa kasnije do poljskih bolnica. Zadivljuje sa kakvom
su spretnoscu vojnici, familije i prijatelji povrijedjenih improvizovali nosila 
od cvornovatog granja, koja su bila primitivna, ali su omogucavala povrijedjenima
da budu dosta udobno transportovani preko teskog terena. Kao i uopste u ovom ratu
imali smo prilike vidjeti kako se ljudi snalaze u teskim situacijama. Djelovi  crnogorske
nosnje cesto su upotrebljavani kao prvi zavoj kod preloma kostiju i krvarenja. Po
dvije velike topovske granate tovarene su na magarad koje su vodili mali djecaci.
Upotrbljavane su i dvokolice koje vuku volovi za transport municije, drveta, brasna
i hleba. Vladala je neopisiva guzva. Hrana i municija stojali su naokolo nezasticeni.
Kompletno ili djelimicno uniformisani vojnici, Malisori u svojim nosnjama, zene 
i djevojke sa teskim bremenima na ledjima, a uz to i ranjenici. Tu su i ljudi koji
peku meso na raznju a u njihovoj neposrednoj blizini su sanduci municije na kojima
su sjedeli ljudi i pusili. Pored njih puske koje nikad nijesu bile prazne. I pored
svega sistem za pravo cudo funkcionise, mada ponekad ima dosta rasprave. Pristizu
novi ranjenici. Bilo ih je oko dvjesta. Ljudi i zene su se gurali oko pripremljenih
camaca sa kojima su  ranjenici prenoseni do parabroda. Jedan dio ranjenika smjesten
je na sleper koji je vukao brod. Pored parabroda nije falilo ruku za dizanje nosila
sa ranjenicima. Doktor Matanovic sa njegovim asistentima nastavio je na brodu pruzanje
pomoci. On je odlucivao koji ranjenici treba da idu u Podgoricu, a koji sa njim 
za Rijeku Crnojevica, a zatim na Cetinje. Parabrod se zaustavlja kod Plavnice. Ponavlja
se tesko premjestanje ranjenika u dugacke camce i vucna kola do stacionara u Podgorici
Otisli smo u Podgoricu gdje je bila locirana austrijska poljska bolnica. Zeljeli
smo da ostanemo nekoliko dana kako bi smo svoja znanja unaprijedili novim iskustvima
iz ratne hirurgije. Bolnica je na osnovu pripreme naseg glavnog delegata dr Stajnera,
bila smjestena u gimnazijskoj zgradi koja se nalazila u starom turskom dijelu grada,
koji je odvien dubokim usjecima rijeke Ribnice od novog dijela. Stara varos nudi
sve cari jednog orijentalnog mjesta koji propada.

Poslije velikih sukoba kod Tuzi nacin ratovanja bio je vise gerilski. Artiljerijske
povrede su opale, a dominirale su ozljede od puscanih zrna. Brzo rotirajuce puscano
zrno probijalo je lako tkivo i odjecu tako da je opasnost od infekcije bila daleko
manja nego kod starog olovnog zrna, pa su i rane zarascivale brze.
Mnogo nepovoljnije posljedice bile su od srapnela i granata od kojih smo lijecili
19 slucajeva. Ovi projektili su cijepali djelove odjece i unosili ih u rane nepravilnog
oblika, unistavali duboke slojeve tkiva i dovodili do komplikovanih lomljenja kostiju.
Rane nastale djejstvom artiljerijskog oruzja uvijek su uzrokovale vise infekcija.
U dva slucaja ranjenici  su odbili zahtjev za amputaciju, ne od straha od operacije,
sto je ovdje ljudima nepoznato, vec sto se amputacija smatra necasnom i za ranjenika
i za njegovu familiju. Kada je izuzetan hirusrski strucnjak, dr Stanko Matanovic,
zbog velikog priliva tesko ranjenih u bolnici na Cetinju, bio primoran na veliki
broj amputacija, podnijeta je zalba organima vlasti od brojnih porodica, pa je morala
biti oformljena arbitraza.
Kao specificnost za crnogorska ratista pomenuo bih i zene od  kojih su mnoge  stradale
od neprijateljskih zrna. U rat su isle zene i djevojke svih uzrasta, sa svojim rodjacima
i prijateljima da bi ih hranile njegovale, doturale municiju i ostale potrebe. Srijetali
smo ih svuda pod teskim teretom na ledjima. Bile su spremne da podnesu zrtve isto
kao i vojnici. Probijale su se i do prvih borbenih redova da bi zbrinule svoju bracu
i pored ponovljenih zabrana armijske komande.
U nasu bolnicu doslo ih je sedam ranjenih. Bile su smjestene sa ostalim muskim ranjenicima
sto nije prestavljalo nikakav problem. I muskarci i zene bili su svjesni svoje teske
situacije i pokusavali si da to medjusobno prisnim razgovorima olaksaju. Mnogi su
se od ranije poznavali, a neki su bili  plemenski povezani ili rodjaci. Ovdje su
zene pokazivale nevjerovatnu volju i postojanost kao i ljudi. Tako je jedna 18 godisnja
djevojka, koju smo zvali divlja macka, imala tri pogodka kroz meka tkiva, od kojih
jedan kroz obraz. Kad smo pokusali da joj pruzimo pomoc u pocetku je pruzala zestoki
otpor, ali se kasnije primirila.
Uopste, sto se tice ranjavanja broj je bio veoma visok pri cemu je najveci dio nastao
u vrijeme prvih ratnih operacija u borbama za Tuzi, kao i poslije ponovljenih bitaka
na Bardanjolu i na Tarabosu. Broj mrtvih bio je na hiljade, ali tacnog vodjenja 
evidencije nije bilo. Susjedna sela cesto su formirali bataljone ciji odlazak i 
dolazak sa fronta skoro niko nije kontrolisao. Crnogorci su se odusevljeno odazivali
pozivu Kralja, iako su povremeno prekidali ratovanje kako bi se kod kuce odmorili
nekoliko dana, a onda ponovo isli na front.
Ranjeni Crnogorci  izvanredno podnose velike i fizicke i psihicke bolove  Jedan 
je u logoru sa smijeskom mirno pusio svoju cigaretu, dok smo mu obradjivali ruku
raznesenu od granate, otklanjajuci pri tome parcad kostiju. Snagom volje podnosili
su bolove prilikom promjene zavoja i drugih hirurskih mjera bez da su zahtijevali
bilo kakvu anesteziju. Na narkozu ste ih cestio morali prisiljavati. Kod ustrijelnih
rana svi su trazili da im se izvadi zrno i prosto su prihvatali kao neizbjeznost
nastale bolove.
Rijeci zahvalnosti dobijali smo vrlo rijetko, ali se osjecalo puno razumijevanje
u odnosima, ponekad sa izrazenim salama kao: " a doktore, sokole".
Shvatili smo da ljudi opsjednuti herojstvom vrlo cesto nijesu pristajali da budu
vodjeni sto je pricinjavalo teskoce da se u bolnici zavede red i disciplina. Svi
ranjenici, kao i oni sa prostrijeljenim plucima su pusili. Nije nam bilo lako sprijeciti
da i lako i tesko povrijedjeni leze obuceni u svojim krevetima. To smo tolerisali,
jer je bilo hladno u sobama. Crnogorski vojnici se gotovo nikad ne  kupaju. I pored
svega crnogorska armija je bila uglavnom postedjena vecih ratnih epidemija.
Sto se tice opreme vojnika uniforma je bila skoro  ista za vojnike i oficire i razlikovali
su se po sablji. Vojnicki vodje i vojvode cesto su bili obuceni u nacionalnu nosnju.
Obuca se sastojala od vunenih carapa i opanaka koje su bile prakticne po suvom vremenu,
ali su otkazivale pri kisi i snijegu. Nevjerovatno je kako se ljudi brzo i lako 
krecu po kamenjaru. Ispod uniforme nosili su kosulju i prsluk. Sinjele su tek kasnije
dobili iz Rusije. Cesto su nosili jagnjeca krzna umjesto sinjela.
Puska im je veoma vazna i skoro se nikad nijesu od nje odvajali. Ovcetine i kozletine
bilo je dosta i sitna se stoka uvijek kretala sa vojskom. Hleb je bio odlicnog kvaliteta
i cesto od kukuruznog brasna.
Crnogorac ne gubi mnogo kad napusti svoju kucu, jer nije opterecen nekim posebnim
normativima i osjeca se slobodnim. U kuci je sve podredjeno njemu, a kao posljedica
toga i takve samostalnosti vrlo cesto ne prihvata komandu tako da disciplina u nasem
smislu u crnogorskoj vojsci ne postoji. U jurisima crnogorci su nenadmasni i neuporedivo
najhrabriji borci, dok u artiljerijskim duelima jos nijesu dorasli zbog nedostatka
materijala i iskustva. 
I narod i vlada imaju izuzetno korektan odnos prema zarobljenicima. Cak je bilo 
strogo zabranjeno od zarobljenika otkupljivati nakit. Oficire tretiraju sa mnogo
dostojanstva i respekta. Kralj je turskog komandanta poslije njegovog poraza kod
Tuzi  primio i odao mu pocast kao hrabrom protivniku. Zarobljenici su obavljali 
zanatske radove, sili odjecu i pravili opanke, pekli hleb i meso. Oko 3000 njih 
bilo je smjesto na prostoru Duklje izmedju rijeke Zete i Morace. Cuvao ih je samo
jedan mali vod crnogorskih vojnika. 

Blazo Sredanovic