|
Marko Radovanov
Re: Manjinska prava, status Albanaca u Malesiji
Ponesto o manjinama
Nije posve jednostavno donijeti odluku kako se postaviti prema pitanju
nacionalnih manjina u vlastitoj drzavi, posebno uzevsi u obzir siri kontekst
u kojem se cijela «prica» odvija. Sve bi ove storije o manjinskim
pravima vjerovatno u velikoj mjeri bile uzaludne, tj. u najmanju ruku nepotrebne
i suvisne da zivimo na nekom udaljenom otoku na pacifiku, ili na nekom
kontinentu jako daleko odavde dje smo sada. Ali eto, to nije slucaj, vec
zivimo na brdovitom Balkanu. A kontekst je danasnje situacije takav kakav
jeste. I obzirom na taj kontekst, davanje vrecih ovlasti manjinskim zajednicama
nije posve jednostavno pitanje. (Preferiram izraz ovlasti, jer kad pricamo
o pravima, stjece se netacan dojam da su do mementa dobivanja tih prava
o kojima se govori manjine bile u gotovo vazalnom ili ropskom polozaju
u odnosu na vecinski narod; sto dakako nije slucaj.
Da ne ulazim sad u istorijske okolnosti, uzroke, posljedice,
i slicno; dovoljno je tek pogledati sto se desavalo, pa i jos uvijek desava
u nasem neposrednom okruzenju; da se shvati zasto je pitanje odnosa prema
manjinama od velikoga znacaja. Posebno se to odnosi na arbanasku nacionalnu
zajednicu u nasoj zemlji.
Arbanaska je emigracija odigrala veliku ulogu u naoruzavanju arbanaskog
puka na Kosovu i Metohiji, a isto tako i u Makedoniji. Sakupljala je novce,
organizovala humanitarne akcije, ali i transporte oruzja, i slicne «logisticke»
poslove, unatrag 6-7 godina. Upravo taj momenat vezan uz «oruzani»
i vojni aspekt djejstvovanja izvjesnih arbanaskih udruzenja u inostranstvu,
a posebno u Americi - itekakav je razlog da covjek bude krajnje skeptican
prema onome sto oni nekome (pa i vladi Crne Gore) «porucuju»,
i sto zastupaju. Dakako da bi mi sad mogli «trabunjati» kako
u biti razloga za brigu nema, i kako nema niti teoretske sanse da se u
Crnoj Gori desi bilo sto nalik onome sto se desilo u susjedstvu; ali pustimo
sada price. Emigracija, posebno ekstremna - cini svoje.
Dovoljno je pogledati Hrvatsku, da se vidi sto je, i kako njena emigracija
(a dijelom i malo zesci svjetski «igraci» preko te emigracije)
ucinila krajem '80.-ih, tj. pocetkom '90.-ih godina. Iako je njena uloga
dakako bila vrlo znacajna u smislu naoruzavanja hrvatskih vojnih formacija,
sakupljanja sredstava u humanitarne i odbrambene svrhe, i sl. kada je
rat vec bio poceo; njena je uloga u «pripremanju» tog istoga
ratnog sukoba u kojem je participirala, takodje nezaobilazna. Upravo je
beskompromisnost te i takve emigracije, tj. njenih ekstremnih slojeva (koji
su nerijetko u svemu tome vodili rijec), i dovela do toga da se razviju
neke maligne pojave u predratnoj, HDZ-ovskoj Hrvatskoj; koje su dale
makar i mizerno opravdanje Milosevicu i vrhu JNA da reaguje na nacin na
koji su to uradili. Iako vecina unutar-jugoslovenske (jer mora se biti
slijep pa ne vidjeti da je taj rat dijelom bio usmjeravan i od izvana -
od izvjesnih cenatara moci) krivice za sukob neosporno lezi na tadasnjem
vrhu SFRJ (Milosevic & Co.); bilo bi -barem za obrazovanog covjeka
- krajnje neozbiljno izjavljivati da je hrvatska strana bila u cijeloj
prici nevina. Upravo je dijelom, ponasanje te ekstremne hrvatske emigracije
bilo razlogom da se neke stvari dese kako su se desile. Dakako preduslov
da se nacionalistickim i desnicarskim emigrantskim elementima moze bar
donekle manipulisati, bio je da oni sami budu za to receptivni.
Obzirom da, prema mojim iskustvima sa pripadnicima raznih emigrantskih
grupa s podrucja citave bivse SFRJ, glupost i neupucenost a time
i ostrascenost i nacionalna zaslijepljenost raste kod pripadnika nekog
naroda, reciprocno njihovoj udaljenosti od matice zemlje; mnogi su
tadasnji hrvatski emigranti bili posve «nepismeni» po pitanju
onoga na sto tadasnja SR Hrvatska nalici. (Ako je neka familija otisla
iz Hrvatske 1945., njeni su clanovi i 1991. godine zapravo jos zivjeli
u 1945.-oj.
U prijevodu zivjeli su u proslosti.)
Mnogi od njih jednostavno nijesu zeljeli, a niti mogli da shvate stvarno
stanje u drzavi.
Prema tom stanju oni se nijesu postavljali tako da su ga prihvatali,
a zatim pokusavali da ga postepeno i strpljivo mijenjaju na bolje; vec
su prosto odlucili da ce se svojski potruditi da uvedu onaj sistem za koji
su smatrali da je potrebno uvesti - prethodno se ne suocivsi sa realnoscu
na terenu, vec odlucivsi da oni imaju gotovo ekskluzivna prava na tumacenje
onoga sto realnost jeste, i sto realnost mora da bude.
Ne treba zanemariti cinjenicu da su upravo emigrantski glasovi bili
oni koji su Tudjmana doveli na vlast. Cinjenica da vecina Hrvata iz Hrvatske
nije glasala za njega, i da je dobio izbore samo zahvaljujuci emigraciji
ciji je izabranik u biti i bio - govori sama za sebe. (Jer bez obzira
sto se danas o tome pricalo; njegov je ugled i status u hrvatskom drustvu
- - prije nego sto je bio izabran od emigracije za «projekt»
hrvatske drzave - bio mizeran, i nikakav kod prosjecnih gradjana.)
Ovo samo navodim kao primjer kakva se disproporcija u shvatanjima moze
javiti kod nekoga koji zivi u matici zemlji, i nekoga koji je duze vremena
u emigraciji.
Smatram da bilo kakvi pregovori, ili tome slicno, sa bilo kojom emigracijom;
a posebno arbanaskom nakon iskustava nasih susjeda prosto nemaju smisla
niti utemeljenja. O ovlastima i pitanjima vezanim uz stanje arbanaske
nacionalne zajednice u Crnoj Gori mogu prvenstveno pregovarati vlasti te
zemlje, i predstavnici te zajednice o kojoj se radi.
Sve ostalo je suvisno, i predstavlja nepotrebno tracenje vremena; ali
i popustanje - pa makar i omanje elementima koji su osvjedoceno problematicni
za siri balkanski kontekst; i sa kojima bi «pregovori», razgovori,
i sl.- bili signal (ako ne vec dokaz) da sa drzavnom vlascu nesto nije
u redu, te da takva drzava i njena vlast ne znaju sto i kako sa sobom.
To jest, da u biti takva drzava i nema zasto postojati, kada nije voljna
ili sposobna da se postavi prema elementarnim problemima i pitanjima, poput
onoga - sa kime ce, i koliko daleko ici u raspravi; i radi cega odnosno
sa kime - ce uopste raspravljati - a sa kime to nikako ne bi smjela.
Naravno, opravdano se moze argumentovati da se - ako je neka zajednica
brojcano preslaba da se sama izbori za neke interese u okviru drustva kojega
je dio sa shvatanjem i uvazavanjem treba prihvatiti cinjenica da bi se
ta zajednica mogla obratiti nekome srodnom (ili nekome sa srodnim interesima)
za pomoc u ostvarenju svojih ciljeva.
To je razumljivo, bar u teoriji. Ali ipak, teorija je jedno - a praksa
drugo.
Da se radi o cincarskoj, turskoj, ili romskoj nacionalnoj zajednici
u Crnoj Gori, ovaj tekst ne bih uopste pisao. Ali to nije slucaj. Vec se
radi o nacionalnoj grupi, kojoj (spletom okolnosti) pripadaju izvjesne
manje ili vece grupacije (i lokalne i emigrantske), koje su aktivno sudjelovale
u sukobu u crnogorskom okruzenju, a neke od njih su sudjelovale i u iniciranju
tih sukoba (posebno kad se radi o Makedoniji) bez obzira htio to danas
neko prihvatiti, ili uporno negirati. Naravno, ne mora se - vezano uz Crnu
Goru - raditi o organizacijama koje imaju iste nazive i iste clanove
kao i one, koje su vezane na ovaj ili onaj nacin uz situaciju na Kosovu
i Metohiji, ili u Makedoniji.
Ali u svakom slucaju, opravdano je za pretpostaviti (prije svega na
temelju nasega pre-bogatog balkanskog iskustva) da se radi o skupinama
i organizacijama sa slicnim ili identicnim planovima i programima; koje
su opet, dijelom i zbog svoje zaslijepljenosti i zavedenosti, zapravo u
sluzbi nekih «visih» geostrateskih, ekonomskih, i slicnih interesa
iako toga cesto nijesu niti svijesne.
Upravo zbog svojih kontakata po mnogim zemljama svijeta, sa pripadnicima
dijaspora raznih bivse-jugoslovenskih naroda; poznato mi je koliko ljudska
glupost i neupucenost po pitanju stanja u matici zemlji, moze ciniti zla
- ako ju se «oplemeni» sa nesto novaca, i «dobre»
volje da se to zlo i provodi (u ime «slobode», «demokratije»
i slicnih fraza). Kraja nevoljama tu nema. Zato emigracija po meni,
tu treba da bude od sekundarnoga znacaja. Posebno ona koja nema drzavljanstvo
zemlje iz koje potjece, ili ga se odrekla zarad drzavljanstva druge drzave.
Ali kazem, ovo se u biti odnosi na sve one koji ne dijele i fizicku i psihicku
sudbinu ljudi u zemlji o kojoj se govori.
Licno smatram da se moze skupiti milion Arbanasa u Detroitu da protestuje
zbog po nijihovoj procjeni - lose politike vlade Crne Gore. Ponasanje
vlasti jedne drzave mora da se temelji primarno na komunikaciji i dijalogu
sa njenim drzavljanima a posebno onima koji zive u granicama te drzave.
A protestanti neka protestuju. Kad ih zaboli grlo, otici ce kuci da se
lijece. I to je to. Nije ovo skup mladih filosofa da se mi tu «loptamo»
teorijama o ovome i onome.
Da se razumijemo, isti princip vrijedi i ako se u Becu skupi milion
Srba na protestu u ime ocuvanja «srpske Crne Gore» u «drzavnoj
zajednici», ili ne znam ni ja cega drugoga.
Naravno, potrebno je onda i da vlast kao takva ponudi neka rijesenja,
a ne samo da nesto glumata. U tom smislu, sadasnja je situacija zalosna
ako nista a ono zato sto se «podgrijava» stanje neizvjesnosti.
Jer, nema spora, sadasnja je crnogorska vlast po mnogocemu vjerovatno najgora
balkanska vladajuca garnitura jos od doba Envera Hoxe i njegovih bandita.
Iako neki analiticari danas cak i za Djingis Kana kazu, da se u doba svojih
najgorih plackaskih pohoda, odnosio sa vise humanosti prema osvojenim narodima,
nego sto ce je Dukanovic Milo ikada pokazati prema svome vlastitom narodu.
Zasada nam ostaje da iscekujemo i vidimo, hoce li narod Crne Gore dobiti
priliku, da u skorije vrijeme posteno «zahvali» gospodinu Djukanovicu
za sve njegove «umne» poteze. Toplo se nadam da ce ta «naplata»
kad-tad i stici. Kako sadasnju vlast, tako i vecinu opozicije. Jer
se uglavnom radi o beskicmenjacima istoga profila, bez obzira na boju partijskih
iskaznica koje nose u dzepovima., i na pre-bijednu i suhoparnu retoriku
kojom se razbacuju na mizerno posjecenim mitinzima.
Takodjer treba imati na umu da trenutna crnogorska vlast zlostavlja
i vlastite gradjane koji cine vecinsku etnicku zajednicu Crne Gore. Koliko
god to izgledalo nerealno nekome ko je daleko vani, to je ziva istina.
Korupcija koja je danas prisutna u nasoj napacenoj domovini, po mnogocemu
podsjeca na stanje u Kraljevini Jugoslaviji, neposredno pred II. svjetski
rat.
Tako da promovisanje ideja kako samo neka odredjena grupa jeste u neravnopravnom
polozaju prosto nije posteno. Situacija je takva da se ni mnogi Crnogorci
(i pripadnici CPC-a, ali i mnogi pripadnici SPC-a; i katolici, i muslimani)
ne mogu odbraniti od nasrtaja i mentalnoga terora koji vrsi vec godinama
vladajuca pseudo-elita SPC-a, na celu sa zna se vec kim. Ako se takvi -
koji su vecinski narod - ne mogu od toga posve odbraniti, jasno je da bas
nece moci niti druge, mnogo manje skupine.
Isto kao sto danasnji rezim ne gleda i ne provjerava koja je nacionalna
ili religijska pripadnost ljudi koje pljacka i terorizuje; jednako tako
nema smisla potencirati teze da su upravo oni koji najvise gube - pripadnici
nacionalnih manjina. Jer to nije istina. Upravo je suprotno! Cinjenica
da za takvu bandu velik dio vecinskoga naroda glasa, slijepo vjerujuci
da ce ipak uspjeti da vrne svoju drzavnost i dobije slobodu; tragicno
ide upravo njemu na stetu. Jer se jaca raskorak i nepovjerenje medju raznim
etnickim i drugim grupama, koje ovim politickim kuplerajem u Crnoj Gori
gube dostojanstvo i uslove za zivot. A onda se iz toga javlja nezadovoljstvo,
a iz njega - jos tragicnije reakcije na sva ta dogadjanja. Zasada nam ostaje
samo da se Bogu pomolimo (Naravno, oni od nas koju u njega vjeruju. Ipak
smo sekularna drzava.) da referendum sto prije dodje i prodje pa kako
zavrsi, neka zavrsi. Jer sto god na referendumu bilo, mi nastavljamo postojati.
Pitanje je jedino kako.
To jest - hocemo li i dalje tek prezivljavati, ili poceti zaista
zivjeti.
Re: Manjinska prava i status Albanaca u Malesiji
U vezi stvaranja posebnih opstina zelim prije svega reci da ako postoje
realni urbanisticki i demografski uslovi da se to ucini, takav projekat
treba podrzati. Ali, ako se zahtjeva dobivanje statusa opstine, samo zato
jer neka grupa ima zelju da se na taj nacin ucini «posebnom»
-u smislu odvajanja od ostatka opstine, protiv toga sam.
Ne znam koliko je normalno i prihvatljivo konstruisanje novih opstina,
samo na temelju toga sto u njima vecinu cine ovi, ili oni narodi ili skupine.
Kazem, kad se stvari malo slegnu oko ovog referenduma, ici ce lakse bar
se nadam. Ali pod pritiscima ovih ili onih emigrantskih lobija, odluke
ne treba donositi nikako. Najpametnije bi bilo da se njihovo pojavljivanje
i javljanje jednostavno medijski posve blokira i izbaci iz crnogorskog
javnog servisa; a da se takvima pocnu baviti za to nadlezne republicke
sluzbe, i agencije drzavne bezbjednosti. Jer lobiji, koji su usko povezani
sa drugim lobijima koji su godinama igrali destabilizujucu ulogu po nasem
komsiluku, ne mogu se odjednom tretirati kao faktor stabilnosti, ili pregovaracki
«partner». To su organizacije koje mogu, u ekstremnim slucajevima,
igrati ulogu faktora destabilizacije same Crne Gore. To si jedna zemlja
koja pretenduje na to da bude ozbiljna prosto ne moze dopustiti, iako
je jasno da je Crna Gora jako daleko od toga da bude ozbiljna posebno
sa ovakvom vladajucom garniturom. A cinjenica da danasnja vladajuca garnitura
u Crnoj Gori koketira sa svim i svakim da bi se odrzala na svojoj izrabljivackoj
poziciji; samo svjedoci o tome ko nam je u domovini na vlasti.
U Makedoniji, konflikt koji je umalo doveo do rata, sprijecen je
uslovima da Albanske manjine dobiju pravo glasa u mjestima u kojima su
oni vecina, cime je veci broj Makedonskih opstina geografski rekonstruisan
kako bi se udovoljilo ovom zahtjevu. Ove regionalne mjere jasno demonstriraju
pravac kojim ide internacionalna zajednica, u cilju da odrzi mirne tranzicije
vlasti, sto cini situaciju Malesije prilicno nejasnom, uzimajuci u obzir
desavanja u tom regionu koji je vec jednom bio umijesan u etnicki rat.
Zaista se nadam se da je ovaj komentar bio iznesen zabunom, odnosno
nehotice.
Jer ta je drzava (Makedonija) u katastrofalnom stanju. A Ohridski sporazum
samo je produbio netrpeljivosti i probleme u toj zemlji.
Nedo nam dragi Bog da takvo sta ikada probamo uvesti u Crnu Goru. Cak
niti u obliku neke «blaze» verzije, ili mini-«Ohridskog
sporazuma».
Bolje nam je da svi skupa izvrsimo masovni suicid skokom sa Lovcena.
A to da takve mjere, tipa ovaj sporazum, pokazuju pravac kojim ide
MZ (medjunarodna zajednica); samo govori koliko je ta ista MZ na Balkanu
faktor stabilnosti, a koliko faktor nestabilnosti.
Zasto ovo govorim, bice jasno svakome ko je bar jedan ili dva puta
bio u Makedoniji, nakon sto je taj «Ohridski sporazum» potpisan.
U Crnoj Gori, kompleksna opstinska politika je zbunila i najkompetentnije
analiticare.
Neka logika stvari, koja bi isla ka smanjenju drzavne uprave i njenom
efikasnijem funkcionisanju, usmjeravala bi nas na to da broj opstina u
Crnoj Gori smanjimo, a ne povecamo. Naravno, potrebna je i izvjesna reorganizacija.
Ali smanjenje birokratije iziskuje smanjenje broja opstina (i njihovo okrupnjavanje),
a ne njihovo povecanje. Svakako da je potrebna decentralizacija Crne Gore,
ali ne sama radi sebe jer Crna je Gora ionako mala drzava, i precerana
decentralizacija je glupost; vec primarno radi nacionalnih manjina. Da
osjete da se i na njih misli. Ali ta decentralizacija ne podrazumijeva
kantonizaciju. Ako neko tako misli onda cemo imati velikih problema.
Uostalom, preduslov poboljsanja stanja svih gradjana nije taj da se
izvrsi decentralizacija, jer ona sama za sebe nema gotovo nikakvoga znacaja
vec je temeljni preduslov za funkcionisanje bilo kojega sistema, pa i
republike Crne Gore taj da se ova neo-feudalna klika jednostavno odstrani
sa vlasti u Crnoj Gori. No meni se sve cini da nije jedino Djukanovic taj
koji se svim silama pokusava odrzati na poziciji crnogorskog «despota»
na kojoj je sada. Izgleda da su jos neki lobiji - i to neki od kojih se
na prvi pogled to ne bi ocekivalo - zeljni da on ostane sto duze na vlasti.
Jer sto je duze takva kamarila na vlasti, to ce gradjani biti nezadovoljniji,
a sto je narod nezadovoljniji, to je lakse progurati radikalna rijesenja
bez obzira na to sa koje ih se pozicije gura u prvi plan.
No, da bi se sva ova nagadjanja oko buduceg uredjenja Crne Gore rijesila,
i zapravo presjekla u korijenu; najbolje je ici ka gradjanskoj drzavi.
Samo, to znaci prekid postojanja nacionalnih stranaka i organizacija, i
prelazak na gradjanski model drzave. A pitanje je koliko je to nekim nasim
manjinama tj. njihovim «zainteresovanim» predstavnicima,
u istinskom interesu.
No svakako da to treba sto prije provesti.
Ono sto internacionalna zajednica mora shvatiti je da nijedan javni
program nije pokrenut kako bi se uradilo nesto po pitanu disproporcijalne
reprezentacije Albanaca u publickim sektorima, zanemarujuci cinjenicu
da Ustav Republike Crne Gore jasno specificira da bi predstavnici manjina
trebali biti zaposleni na javnim mjestima u proporciji sa njihovim brojem
u cijelokupnoj populaciji.
Iskreno se nadam da ce se jednoga dana, kada i ako Crna Gora postane
gradjanska drzava, prestati «zbrajati i oduzimati» krvna zrnca;
i da ce se prestati mahati sa statistikama o tome koliko je ovih ili onih
zaposleno u kojoj javnoj sluzbi, politici, sudstvu, policiji, i sl.
Kriterij postavljanja ljudi na funkcije, prema nacionalnom kljucu -
jedan je od najdebilnijih momenata moderne crnogorske istorije. Daj Boze
da nam sto prije svane to jutro ta rujna zora kada ce nam u Ustavu
pisati da je Crna Gora gradjanska drzava.
Nadam se da ce tada prestati mahanje sa papirima, i podacima o tome
koliko je pripadnika raznih etnickih, ili supkulturnih skupina dje zaposleno
i u kojoj upravi, uredu, i sl. Neka se zaposljava pojedince po strucnosti,
a ne po kriteriju:
«Vidju, fali nam 5 Bosnjaka da bi ispunili kvotu... cekaj, cekaj...
fali i dva Arbanasa. Daj zovi Dinosu da to rijesimo.»
Sacuvaj nas majko od zivota i postojanja, ako ce nam drzava tako izgledati,
da ce svaka grupa i zajednica voditi evidencije koliko je procenata njihovih
pripadnika dje zaposleno.
U gradjanskoj drzavi nema «ovih», «onih» -
i «njih». Svi su jedno, tj. svi su isti.
Ali kao sto rekoh, cini mi se da kako se stvari budu smirivale, da ce
se ispostaviti da sve vise njih nece htjeti tu gradjansku drzavu, jer to
i nije bas ono sto su oni «sanjali».
Nema u toj i takvoj drzavi arbanaskih, bosnjackih, i srpskih partija.
Postoje samo gradjnske partije. Nema u Engleskoj «arapske lige»,
ili «Hindu alternative». To je gradjanska drzava. Postoje gradjanske,
a ne vjerske i etnicke stranke.
Jesu li nasi gradjani ne-crnogorske nacionalnosti , bolje receno jesu
li njihovi vodje - spremni prihvatiti postojanje iskljucivo gradjanskih
partija, u gradjanskoj drzavi Crnoj Gori? Bas me interesuje sto ce biti
u doglednoj buducnosti po tom pitanju.
Uvjeren sam da ce mnogi od onih, kojima su usta do prije koju godinu
bila puna «gradjanskoga» ovog, ili «gradjanskoga»
onog; ubrzo «okrenuti plocu» i pokazati svoje pravo lice. A
tada cemo lakse donositi neke kljucne odluke i poteze. Jer krajnje je vrijeme
da se «karte bace na sto'».
Sto je jos vise zabrinjavajuce je da je Crna Gora organizovala fakultetsko
obrazovanje, profesionalnu akreditaciju, i politicke kancelarije tako da
clanovi manjina moraju jezicki asimilirati kako bi postigli profesionalni
uspjeh i politicku snagu.
Ono sto je zaista zabrinjavajuce, je da neko uopste moze da kritikuje
ovakav drzavni ustroj. To samo govori koliko su gore navedeni komentari
dobronamjerni. Na podrucju kakvo je Balkan, sa istorijatom koji ima, i
sa situacijom kakva je bila i jos jeste u susjedstvu; ocekivati da Crna
Gora glumi vajcarsku, sa minimalnom kolicinom demokratskoga iskustva -
je potpuni apsurd; i znak ili intelektualnih poteskoca - ili nezamislive
malicioznosti komentatora.
Zadrzimo se kratko na vajcarskoj.
Prvo, to je zemlja sa tradicijom ovakvoga drustvenoga uredjenja kakvo
ima - vec vijekovima. A jedan od kljucnih razloga zasto je uspjelo da ta
zemlja spoji «nespojivo»
( tri jezicne grupe cine jedinstveni drzavotvorni organizam) i jos
k tome razvije u njih osjecaj patriotski i domoljubni; jeste taj - sto
je doba kada je svajcarska drzavna zajednica nastajala, bilo doba kada
nije postojalo formiranih etnickih zajednica kao danas; niti takve svijesti
kakva je danas - o zajednistvu, i potrebi za homogenizacijom na osnovu
religije, ili jezika, ili etnicke pripadnosti, i slicno tome.
Da sve krene iz pocetka i da danas vajcarci krenu, uz ovakve uslove
koji su u Evropi unatrag 100-tinjak godina, graditi ono sto je danasnja
vajcarska tesko da bi u tome uspjeli.
Pokusavati takve stvari provoditi na Balkanu - uvazavajuci kontekst,
te vrijeme i prostor o kojem govorimo znak je ili nezamislive genijalnosti
i samouvjerenosti kakvu je imao jedan mitski Ahilej ili Aleksandar III.
Veliki Makedonski; ili pak znak neshvatljive gluposti i stanja potpune
bez-idejnosti.
Dakako postoji i opcija broj 3. Uvijek postoji opcija broj 3.
A to je zlonamjernost i perfidnost. I upravo je u tome problem.
Drzava ima svoj sluzbeni jezik. On je jedan, nema ih sto. Jedina etnicka
grupa kojoj «izvorni» govorni jezik nije taj sluzbeni jezik
su Arbanasi.
A posto oni cine jedva 7 % gradjanstva Crne Gore (po popisu iz 2003.);
nema niti jednoga kvalitetnoga argumenta (osim naravno sile, a to nije
nikakav argument) koji bi prevagnuo u korist zamisli da se u Crnu Goru
uvede vise-jezicni sistem.
Citajuci gornji komentar, ispada da je Crna Gora zadnjih sto godina
bila vise-jezicna
drzava (sto je dakako netacno) pa je, eto, neki dan donijela odluku
da se to ukine; i eto sada komentator konstatuje kako je to tragicno i
lose. Ovi komentari, da nijesu ovako tragicni, bili bi za antologiju balkanskog
humora.
Clanovi manjina se ne moraju jezicki «utopiti» u crnogorsku,
ili neku drugu naciju ili jezicnu grupu vec se prosto trebaju prilagoditi
vecini, ali i nekim prirodnim zakonima da bi sistem mogao normalno da funkcionise.
Ako u drzavi 93% ljudi prica jedan jezik, a tek 7% drugi od Gibraltara,
pa do Baltika, koja bi se to demokratska evropska drzava isla upustati
u bilingvizam posebno nakon onakvih iskustava po Srbiji, Makedoniji,
pa i ostalim balkanskim drzavama za zadnjega rata? Mi se svi razbacujemo
pricama o drzavnom aparatu, i birokratiji koja je preskupa, i o tome kako
to treba «srezati» i sl.; a onda s druge strane pricamo o «asimilacijama»
i tome kako treba uvesti prevoditelje i ko zna sta jos. Pa ima li kraja
glupostima? Moze li Crna Gora glumiti EU, i uposljavati prevoditelje za
svakoga ko procijeni, na temelju pitaj Boga kojih kriterija, da je
stanje njegovih ljudskih i jezicnih prava «zabrinjavajuce»?
To tako pocinje. Da se radi o manjini koja nema drzave koja joj
moze ponuditi potporu, i «zaledje» u odrzavanju nacionalne
svijesti i kulture, ne bih rekao nista. Ali to nije slucaj sa Arbanasima,
i upitan je smisao prica o potrebi uvodjenja paralelnih studija i skola.
To vodi do separacije, udaljavanja i sl.
A to onda vodi do scenarija vec vidjenih na ovom trusnom balkanskom
prostoru.
Za prosirenje ovlasti i mozebitne samouprave jesam. Ali u ogranicenoj
i krajnje definisanoj mjeri i obimu. Da nam se ne bi desilo da pocnemo
izmisljati profesije i poslove na kojima ce se pricati uglavnom jedan
jezik (npr. arbanaski) samo zato da nebi slucajno neciji «ponos»
bio «povrijedjen» time sto mora uciti srpski (naziv sluzbenog
jezika u Crnoj Gori) da bi mogao da poluci «profesionalni uspjeh»
ili «politicku snagu».
Toj se problematici moze pristupiti dvojako. Sluzbeni jezik jedne drzave
- ili spaja, ili razdvaja gradjane te drzave - razlicitoga jezicnoga i
etnickoga porijekla.
Ako ce se pristupati tome kao «problemu», i kao necemu
sto razdvaja mora se odgovoriti na pitanje kako bi to tacno «nas»
i Arbanase «spojilo» to sto bi oni imali «svoje»
fakultete, a mi «svoje» - oni «svoj» jezik u «svojim»
skolama, a mi «svoj» u «svojim»?
Kuda to vodi:
U savrsenom scenariju
miru, ljubavi, razumijevanju, uvazavanju, toleranciji. Drugim rijecima
raj na zemlji. (Nema veze sto vise ne pricamo isti jezik. Ako od arbanaskog
trgovca nekretninama - za 30-ak godina moj sin bude kupovao stan i ako
ovaj bude govorio svoj jezik, a moj sin svoj nema veze, komunikacija
ce se odvijati rukama. Tako su radili i nasi stari prije
20 000 godina. Znaci vracamo se u doba pecinskih ljudi. to ti je Evropa.)
- (A mozda cemo shvatiti za 50 godina od danas, da smo napravili glupost,
pa cemo uvesti Esperanto kao zajednicki jezik. Moze. Ali zasto, kad vec
imamo jedan sluzbeni jezik?)
U vjerovatnom scenariju
lagani separatizam, medjuetnicke trzavice, otezana komunikacija (tipa:
«Zasto da ucim «tvoj» jezik, kad ne moram. Uci ti moj.»;
i slicne gluposti.); sve u svemu uobicajena balkanska posla koja vode
zna se dje. Ako neko ne zna neka posjeti Makedoniju. Jer to je princip
po kojem bi se taj scenario vrlo lako mogao odigravati.
Dakako, postoje sanse da se ostvari upravo prvi scenario sto bi bilo
predivno.
Ali ajde da se mi vratimo u realnost te su sanse ravne sansama da
se ovaj zadnji rat na Balkanu zapravo nije nikad desio, nego su nas lagali,
i sve one strahote sa televizije zapravo snimali u studijima u Holivudu.
Sigurno je da bismo svi to radje zeljeli, ali to jednostavno nije realnost,
vec negacija iste!
A pojedinac ili grupa negiraju realnost - ili zato sto su posve
izgubili prisebnost; ili zato sto imaju neke koristi od toga.
Kakve koristi to treba pitati one koji uporno negiraju realnost,
iz ko zna kojih pobuda. Bojim se da su ljudska prava takvima na poslijednjem
mjestu.
Prema Visokom Komisionaru Ujedinjenih Nacija za Izgjeglice, postoji
28,493 relociranih osoba u Crnoj Gori od avgusta 2004. .. UNHCR tvrdi da
gotovo 50,000 zivi na podrucju Srbije i Crne Gore koji jos uvijek nisu
oficijalno registrovani , i koji bi u tom slucaju morali biti dodati gore
navedenom broju... Velik broj ovih relociranih osoba je presao u Malesiju
i nastanio se na podrucju Konika i Vrela, regionima koji pod fondom vlade
Crne Gore. Ove, vecinom Bosansko-muslimanske grupacije su znacajno destabilizovale
etnicku kompoziciju regiona gdje Albanska zajednica dolazi u opasnost od
pada ispod vecinskog praga. Pod ovim uslovima, Albanska istorijska bastina
je u nezgodnoj situaciji gdje bi mogla pripasti vlasti nepoznate (strane)
grupacije.
Ovakve izjave su vec na rubu probavljivoga, pa cu se suzdrzati od daljnjih
komentara; s napomenom da ovakvi nonsensi samo daju dodatan argument svakome
normalnom, zasto Crna Gora mora da postane gradjanska drzava sto prije.
Jer ce onda, ako bude srece i razuma, prestati bar na oficijelnom nivou
proucavanje krvnih zrnaca i konfesionalne pripadnosti ljudi koji se
doseljavaju u komsiluk.
Za kraj bih htio primijetiti jos jednu sitnicu..
Kada bi se arbanaski lobiji i grupacije borili za prava Crnogoraca,
i drugih Slovena u Republici Arbaniji sa samo trecinom zara s kojim se
bore i zalazu za prava Arbanasa u Crnoj Gori na Balkanu bi cvjetali rajski
vrtovi. A cinjenica da cijela ova prica u svojoj sustini lici na «jednosmjernu
cestu» sto ona nikako ne bi smjela biti samo potvrdjuje
da su mnogi nasi medjuodnosi jos u povojima, i da se temelje na neozbiljnom
pristupu bilo jedne - bilo obje strane.
Nije realan onaj koji ocekuje da moze traziti, a ne treba davati. Dovoljno
je pogledati statistike i podatke izvjesnih medjunarodnih komisija i ureda
sa pocetka 20. vijeka koji govore o broju Slovena u Arbaniji; i uporediti
ih sa onima koji govore o tadasnjem broju Arbanasa u Crnoj Gori, ali i
drugim susjednim drzavama da se dodje do zakljucka ko je taj, koji je
u cijeloj ovoj prici u odnosu na danasnju situaciju - losije prosao.
I ko je taj koji bi se zapravo trebao i mogao zaliti, u svakom slucaju
- mnogo vise nego sto to cini.
A zasto se neke stvari ne cine, trebalo bi priupitati i «demokrate
i humaniste» iz Arbanije; ali svakako - prije svega - naseg «voljenoga
despota» Mila Djukanovica. On najbolje zna zasto je novi premijerov
Mercedes ili BMW presudniji za Crnu Goru, od sudbina hiljada Crnogoraca
u skadarskom regionu Arbanije - ali i sire - koji polako nestaju,
dok mi uvodimo lingvisticke «olaksice» kako bi se «lakse»
moglo u Crnoj Gori dolaziti do profesionalnih uspjeha i politicke snage
o kojima je govorio cijenjeni gospodin na ciji se tekst i osvrcem.
Lijep pozdrav iz Zagreba,
Marko Radovanov
|