Ponesto o manjinama
 

Nije posve jednostavno donijeti odluku kako se postaviti prema pitanju nacionalnih manjina u vlastitoj drzavi, posebno uzevsi u obzir siri kontekst u kojem se cijela «prica» odvija. Sve bi ove storije o manjinskim pravima vjerovatno u velikoj mjeri bile uzaludne, tj. u najmanju ruku nepotrebne i suvisne da zivimo na nekom udaljenom otoku na pacifiku, ili na nekom kontinentu jako daleko odavde dje smo sada. Ali eto, to nije slucaj, vec zivimo na brdovitom Balkanu. A kontekst je danasnje situacije takav kakav jeste. I obzirom na taj kontekst, davanje vrecih ovlasti manjinskim zajednicama nije posve jednostavno pitanje. (Preferiram izraz ovlasti, jer kad pricamo o pravima, stjece se netacan dojam da su do mementa dobivanja tih prava o kojima se govori – manjine bile u gotovo vazalnom ili ropskom polozaju u odnosu na vecinski narod; sto dakako nije slucaj.

 Da ne ulazim sad u istorijske okolnosti,  uzroke, posljedice, i slicno; dovoljno je tek pogledati sto se desavalo, pa i jos uvijek desava u nasem neposrednom okruzenju; da se shvati zasto je pitanje odnosa prema manjinama od velikoga znacaja. Posebno se to odnosi na arbanasku nacionalnu zajednicu u nasoj zemlji. 
Arbanaska je emigracija odigrala veliku ulogu u naoruzavanju arbanaskog puka na Kosovu i Metohiji, a isto tako i u Makedoniji. Sakupljala je novce, organizovala humanitarne akcije, ali i transporte oruzja, i slicne «logisticke» poslove, unatrag 6-7 godina. Upravo taj momenat vezan uz «oruzani» i vojni aspekt djejstvovanja izvjesnih arbanaskih udruzenja u inostranstvu, a posebno u Americi - itekakav je razlog da covjek bude krajnje skeptican prema onome sto oni nekome (pa i vladi Crne Gore) «porucuju», i sto zastupaju. Dakako da bi mi sad mogli «trabunjati» kako u biti razloga za brigu nema, i kako nema niti teoretske sanse da se u Crnoj Gori desi bilo sto nalik onome sto se desilo u susjedstvu; ali pustimo sada price. Emigracija, posebno ekstremna - cini svoje. 

Dovoljno je pogledati Hrvatsku, da se vidi sto je, i kako njena emigracija (a dijelom i malo zesci svjetski «igraci» preko te emigracije) ucinila krajem '80.-ih, tj. pocetkom '90.-ih godina. Iako je njena uloga dakako bila vrlo znacajna u smislu naoruzavanja hrvatskih vojnih formacija, sakupljanja sredstava u humanitarne i odbrambene svrhe, i sl. – kada je rat vec bio poceo; njena je uloga u «pripremanju» tog istoga ratnog sukoba u kojem je participirala, takodje nezaobilazna. Upravo je beskompromisnost te i takve emigracije, tj. njenih ekstremnih slojeva (koji su nerijetko u svemu tome vodili rijec), i dovela do toga da se razviju neke maligne pojave u predratnoj, HDZ-ovskoj Hrvatskoj;  koje su dale makar i mizerno opravdanje Milosevicu i vrhu JNA da reaguje na nacin na koji su to uradili. Iako vecina unutar-jugoslovenske (jer mora se biti slijep pa ne vidjeti da je taj rat dijelom bio usmjeravan i od izvana - od izvjesnih cenatara moci) krivice za sukob neosporno lezi na tadasnjem vrhu SFRJ (Milosevic & Co.); bilo bi -barem za obrazovanog covjeka - krajnje neozbiljno izjavljivati da je hrvatska strana bila u cijeloj prici nevina. Upravo je dijelom, ponasanje te ekstremne hrvatske emigracije bilo razlogom da se neke stvari dese kako su se desile. Dakako preduslov da se nacionalistickim i desnicarskim emigrantskim elementima moze bar donekle manipulisati, bio je da oni sami budu za to receptivni.

Obzirom da, prema mojim iskustvima sa pripadnicima raznih emigrantskih grupa s podrucja citave bivse SFRJ,  glupost i neupucenost – a time i ostrascenost i nacionalna zaslijepljenost – raste kod pripadnika nekog naroda,  reciprocno njihovoj udaljenosti od matice zemlje; mnogi su tadasnji hrvatski emigranti bili posve «nepismeni» po pitanju onoga na sto tadasnja SR Hrvatska nalici. (Ako je neka familija otisla iz Hrvatske 1945., njeni su clanovi i 1991. godine – zapravo jos zivjeli u 1945.-oj.  
U prijevodu – zivjeli su u proslosti.) 
Mnogi od njih jednostavno nijesu zeljeli, a niti mogli da shvate stvarno stanje u drzavi.
Prema tom stanju oni se nijesu postavljali tako da su ga prihvatali, a zatim pokusavali da ga postepeno i strpljivo mijenjaju na bolje; vec su prosto odlucili da ce se svojski potruditi da uvedu onaj sistem za koji su smatrali da je potrebno uvesti - prethodno se ne suocivsi sa realnoscu na terenu, vec odlucivsi da oni imaju gotovo ekskluzivna prava na tumacenje onoga sto realnost jeste, i sto realnost mora da bude. 
Ne treba zanemariti cinjenicu da su upravo emigrantski glasovi bili oni koji su Tudjmana doveli na vlast. Cinjenica da vecina Hrvata iz Hrvatske nije glasala za njega, i da je dobio izbore samo zahvaljujuci emigraciji – ciji je izabranik u biti i bio - govori sama za sebe. (Jer bez obzira sto se danas o tome pricalo; njegov je ugled i status u hrvatskom drustvu -  - prije nego sto je bio izabran od emigracije za «projekt» hrvatske drzave - bio mizeran, i nikakav kod prosjecnih gradjana.)
Ovo samo navodim kao primjer kakva se disproporcija u shvatanjima moze javiti kod nekoga koji zivi u matici zemlji, i nekoga koji je duze vremena u emigraciji.

Smatram da bilo kakvi pregovori, ili tome slicno, sa bilo kojom emigracijom; a posebno arbanaskom – nakon iskustava nasih susjeda – prosto nemaju smisla niti utemeljenja. O ovlastima i pitanjima vezanim uz  stanje arbanaske nacionalne zajednice u Crnoj Gori mogu prvenstveno pregovarati vlasti te zemlje, i predstavnici te zajednice o kojoj se radi.
Sve ostalo je suvisno, i predstavlja nepotrebno tracenje vremena; ali i popustanje - pa makar i omanje – elementima koji su osvjedoceno problematicni za siri balkanski kontekst; i sa kojima bi «pregovori», razgovori, i sl.- bili signal (ako ne vec dokaz) da sa drzavnom vlascu nesto nije u redu, te da takva drzava i njena vlast ne znaju sto i kako sa sobom. To jest, da u biti takva drzava i nema zasto postojati, kada nije voljna ili sposobna da se postavi prema elementarnim problemima i pitanjima, poput onoga - sa kime ce, i koliko daleko ici u raspravi; i radi cega – odnosno sa kime -  ce uopste raspravljati - a sa kime to nikako ne bi smjela.

Naravno, opravdano se moze argumentovati da se - ako je neka zajednica brojcano preslaba da se sama izbori za neke interese u okviru drustva kojega je dio – sa shvatanjem i uvazavanjem treba prihvatiti cinjenica da bi se ta zajednica mogla obratiti nekome srodnom (ili nekome sa srodnim interesima) za pomoc u ostvarenju svojih ciljeva.
To je razumljivo, bar u teoriji. Ali ipak, teorija je jedno - a praksa drugo.
Da se radi o cincarskoj, turskoj, ili romskoj nacionalnoj zajednici u Crnoj Gori, ovaj tekst ne bih uopste pisao. Ali to nije slucaj. Vec se radi o nacionalnoj grupi, kojoj (spletom okolnosti) pripadaju izvjesne manje ili vece grupacije (i lokalne i emigrantske), koje su aktivno sudjelovale u sukobu u crnogorskom okruzenju, a neke od njih su sudjelovale i u iniciranju tih sukoba (posebno kad se radi o Makedoniji)– bez obzira htio to danas neko prihvatiti, ili uporno negirati. Naravno, ne mora se - vezano uz Crnu Goru -  raditi o organizacijama koje imaju iste nazive i iste clanove kao i one, koje su vezane na ovaj ili onaj nacin uz situaciju na Kosovu i Metohiji, ili u Makedoniji. 
Ali u svakom slucaju, opravdano je za pretpostaviti (prije svega na temelju nasega pre-bogatog balkanskog iskustva) da se radi o skupinama i organizacijama sa slicnim ili identicnim planovima i programima; koje su opet, dijelom i zbog svoje zaslijepljenosti i zavedenosti, zapravo u sluzbi nekih «visih» geostrateskih, ekonomskih, i slicnih interesa – iako toga cesto nijesu niti svijesne. 

Upravo zbog svojih kontakata po mnogim zemljama svijeta, sa pripadnicima dijaspora raznih bivse-jugoslovenskih naroda; poznato mi je koliko ljudska glupost i neupucenost po pitanju stanja u matici zemlji, moze ciniti zla - ako ju se «oplemeni» sa nesto novaca, i «dobre» volje da se to zlo i provodi (u ime «slobode», «demokratije» i slicnih fraza).  Kraja nevoljama tu nema. Zato emigracija po meni, tu treba da bude od sekundarnoga znacaja. Posebno ona koja nema drzavljanstvo zemlje iz koje potjece, ili ga se odrekla zarad drzavljanstva druge drzave. Ali kazem, ovo se u biti odnosi na sve one koji ne dijele i fizicku i psihicku sudbinu ljudi u zemlji o kojoj se govori.
Licno smatram da se moze skupiti milion Arbanasa u Detroitu da protestuje zbog – po nijihovoj procjeni - lose politike vlade Crne Gore. Ponasanje vlasti jedne drzave mora da se temelji primarno na komunikaciji i dijalogu sa njenim drzavljanima – a posebno onima koji zive u granicama te drzave. A protestanti neka protestuju. Kad ih zaboli grlo, otici ce kuci da se lijece. I to je to. Nije ovo skup mladih filosofa da se mi tu «loptamo» teorijama o ovome i onome. 
Da se razumijemo, isti princip vrijedi i ako se u Becu skupi milion Srba na protestu u ime ocuvanja «srpske Crne Gore» u «drzavnoj zajednici», ili ne znam ni ja cega drugoga. 

Naravno, potrebno je onda i da vlast kao takva ponudi neka rijesenja, a ne samo da nesto glumata. U tom smislu, sadasnja je situacija zalosna – ako nista – a ono zato sto se «podgrijava» stanje neizvjesnosti. Jer, nema spora, sadasnja je crnogorska vlast po mnogocemu vjerovatno najgora balkanska vladajuca garnitura jos od doba Envera Hoxe i njegovih bandita. Iako neki analiticari danas cak i za Djingis Kana kazu, da se u doba svojih najgorih plackaskih pohoda, odnosio sa vise humanosti prema osvojenim narodima, nego sto ce je Dukanovic Milo ikada pokazati prema svome vlastitom narodu.
Zasada nam ostaje da iscekujemo i vidimo, hoce li narod Crne Gore dobiti priliku, da u skorije vrijeme posteno «zahvali» gospodinu Djukanovicu za sve njegove «umne» poteze. Toplo se nadam da ce ta «naplata» kad-tad  i stici. Kako sadasnju vlast, tako i vecinu opozicije. Jer se uglavnom radi o beskicmenjacima istoga profila, bez obzira na boju partijskih iskaznica koje nose u dzepovima., i na pre-bijednu i suhoparnu retoriku kojom se razbacuju na mizerno posjecenim mitinzima. 
Takodjer treba imati na umu da trenutna crnogorska vlast zlostavlja i vlastite gradjane koji cine vecinsku etnicku zajednicu Crne Gore. Koliko god to izgledalo nerealno nekome ko je daleko vani, to je ziva istina. Korupcija koja je danas prisutna u nasoj napacenoj domovini, po mnogocemu podsjeca na stanje u Kraljevini Jugoslaviji, neposredno pred II. svjetski rat. 
Tako da promovisanje ideja kako samo neka odredjena grupa jeste u neravnopravnom polozaju – prosto nije posteno. Situacija je takva da se ni mnogi Crnogorci (i pripadnici CPC-a, ali i mnogi pripadnici SPC-a; i katolici, i muslimani) ne mogu odbraniti od nasrtaja i mentalnoga terora koji vrsi vec godinama vladajuca pseudo-elita SPC-a, na celu sa zna se vec kim. Ako se takvi - koji su vecinski narod - ne mogu od toga posve odbraniti, jasno je da bas nece moci niti druge, mnogo manje skupine.

Isto kao sto danasnji rezim ne gleda i ne provjerava koja je nacionalna ili religijska pripadnost ljudi koje pljacka i terorizuje; jednako tako nema smisla potencirati teze da su upravo oni koji najvise gube - pripadnici nacionalnih manjina. Jer to nije istina. Upravo je suprotno! Cinjenica da za takvu bandu velik dio vecinskoga naroda glasa, slijepo vjerujuci da ce ipak uspjeti da vrne svoju drzavnost i dobije slobodu; tragicno – ide upravo njemu na stetu. Jer se jaca raskorak i nepovjerenje medju raznim etnickim i drugim grupama, koje ovim politickim kuplerajem u Crnoj Gori gube dostojanstvo i uslove za zivot. A onda se iz toga javlja nezadovoljstvo, a iz njega - jos tragicnije reakcije na sva ta dogadjanja. Zasada nam ostaje samo da se Bogu pomolimo (Naravno, oni od nas koju u njega vjeruju. Ipak smo sekularna drzava.) da referendum sto prije dodje i prodje – pa kako zavrsi, neka zavrsi. Jer sto god na referendumu bilo, mi nastavljamo postojati. Pitanje je jedino kako.
To jest -  hocemo li i dalje tek prezivljavati, ili poceti zaista zivjeti.
 
 
 

Re: Manjinska prava i status Albanaca u Malesiji

U vezi stvaranja posebnih opstina zelim prije svega reci da ako postoje realni urbanisticki i demografski uslovi da se to ucini, takav projekat treba podrzati. Ali, ako se zahtjeva dobivanje statusa opstine, samo zato jer neka grupa ima zelju da se na taj nacin ucini «posebnom» -u smislu odvajanja od ostatka opstine, protiv toga sam.
Ne znam koliko je normalno i prihvatljivo konstruisanje novih opstina, samo na temelju toga sto u njima vecinu cine ovi, ili oni narodi ili skupine. Kazem, kad se stvari malo slegnu oko ovog referenduma, ici ce lakse – bar se nadam. Ali pod pritiscima ovih ili onih emigrantskih lobija, odluke ne treba donositi nikako. Najpametnije bi bilo da se njihovo pojavljivanje i javljanje jednostavno medijski posve blokira i izbaci iz crnogorskog javnog servisa; a da se takvima pocnu baviti za to nadlezne republicke sluzbe, i agencije drzavne bezbjednosti. Jer lobiji, koji su usko povezani sa drugim lobijima – koji su godinama igrali destabilizujucu ulogu po nasem komsiluku, ne mogu se odjednom tretirati kao faktor stabilnosti, ili pregovaracki «partner». To su organizacije koje mogu, u ekstremnim slucajevima, igrati ulogu faktora destabilizacije same Crne Gore. To si jedna zemlja koja pretenduje na to da bude ozbiljna – prosto ne moze dopustiti, iako je jasno da je Crna Gora jako daleko od toga da bude ozbiljna – posebno sa ovakvom vladajucom garniturom. A cinjenica da danasnja vladajuca garnitura u Crnoj Gori koketira sa svim i svakim da bi se odrzala na svojoj izrabljivackoj poziciji; samo svjedoci o tome ko nam je u domovini na vlasti. 

“U Makedoniji, konflikt koji je umalo doveo do rata, sprijecen je uslovima da Albanske manjine dobiju pravo glasa u mjestima u kojima su oni vecina, cime je veci broj Makedonskih opstina geografski rekonstruisan kako bi se udovoljilo ovom zahtjevu. Ove regionalne mjere jasno demonstriraju pravac kojim ide internacionalna zajednica, u cilju da odrzi mirne tranzicije vlasti, sto cini situaciju Malesije prilicno nejasnom, uzimajuci u obzir desavanja u tom regionu koji je vec jednom bio umijesan u etnicki rat. “

Zaista se nadam se da je ovaj komentar bio iznesen zabunom, odnosno nehotice.
Jer ta je drzava (Makedonija) u katastrofalnom stanju. A Ohridski sporazum samo je produbio netrpeljivosti i probleme u toj zemlji.
Nedo nam dragi Bog da takvo sta ikada probamo uvesti u Crnu Goru. Cak niti u obliku neke «blaze» verzije, ili mini-«Ohridskog sporazuma». 
Bolje nam je da svi skupa izvrsimo masovni suicid skokom sa Lovcena.
A to da takve mjere, tipa ovaj sporazum, pokazuju pravac kojim ide MZ (medjunarodna zajednica); samo govori koliko je ta ista MZ na Balkanu faktor stabilnosti, a koliko faktor nestabilnosti. 
Zasto ovo govorim, bice jasno svakome ko je bar jedan ili dva puta bio u Makedoniji, nakon sto je taj «Ohridski sporazum» potpisan.

“U Crnoj Gori, kompleksna opstinska politika je zbunila i najkompetentnije analiticare.”

Neka logika stvari, koja bi isla ka smanjenju drzavne uprave i njenom efikasnijem funkcionisanju, usmjeravala bi nas na to da broj opstina u Crnoj Gori smanjimo, a ne povecamo. Naravno, potrebna je i izvjesna reorganizacija. Ali smanjenje birokratije iziskuje smanjenje broja opstina (i njihovo okrupnjavanje), a ne njihovo povecanje. Svakako da je potrebna decentralizacija Crne Gore, ali ne sama radi sebe – jer Crna je Gora ionako mala drzava, i precerana decentralizacija je glupost; vec primarno radi nacionalnih manjina. Da osjete da se i na njih misli. Ali ta decentralizacija ne podrazumijeva kantonizaciju. Ako neko tako misli – onda cemo imati velikih problema.

Uostalom, preduslov poboljsanja stanja svih gradjana nije taj da se izvrsi decentralizacija, jer ona sama za sebe nema gotovo nikakvoga znacaja – vec je temeljni preduslov za funkcionisanje bilo kojega sistema, pa i republike Crne Gore taj – da se ova neo-feudalna klika jednostavno odstrani sa vlasti u Crnoj Gori. No meni se sve cini da nije jedino Djukanovic taj koji se svim silama pokusava odrzati na poziciji crnogorskog  «despota»   na kojoj je sada. Izgleda da su jos neki lobiji - i to neki od kojih se na prvi pogled to ne bi ocekivalo - zeljni da on ostane sto duze na vlasti. 
Jer sto je duze takva kamarila na vlasti, to ce gradjani biti nezadovoljniji, a sto je narod nezadovoljniji, to je lakse progurati radikalna rijesenja – bez obzira na to sa koje ih se pozicije  gura  u prvi plan. 

No, da bi se sva ova nagadjanja oko buduceg uredjenja Crne Gore rijesila, i zapravo presjekla u korijenu; najbolje je ici ka gradjanskoj drzavi. Samo, to znaci prekid postojanja nacionalnih stranaka i organizacija, i prelazak na gradjanski model drzave. A pitanje je koliko je to nekim nasim manjinama – tj. njihovim «zainteresovanim» predstavnicima, u istinskom interesu. 
No svakako da to treba sto prije provesti. 
“Ono sto internacionalna zajednica mora shvatiti je da nijedan javni program nije pokrenut kako bi se uradilo nesto po pitanu disproporcijalne reprezentacije Albanaca u publickim sektorima, “zanemarujuci cinjenicu da Ustav Republike Crne Gore jasno specificira da bi predstavnici manjina trebali biti zaposleni na javnim mjestima u proporciji sa njihovim brojem u cijelokupnoj populaciji”.

Iskreno se nadam da ce se jednoga dana, kada i ako Crna Gora postane gradjanska drzava, prestati «zbrajati i oduzimati» krvna zrnca; i da ce se prestati mahati sa statistikama o tome koliko je ovih ili onih zaposleno u kojoj javnoj sluzbi, politici, sudstvu, policiji, i sl. 
Kriterij postavljanja ljudi na funkcije, prema nacionalnom kljucu - jedan je od najdebilnijih momenata moderne crnogorske istorije. Daj Boze da nam sto prije svane to jutro – ta rujna zora – kada ce nam u Ustavu pisati da je Crna Gora gradjanska drzava.
Nadam se da ce tada prestati mahanje sa papirima, i podacima o tome koliko je pripadnika raznih etnickih, ili supkulturnih skupina dje zaposleno – i u kojoj upravi, uredu, i sl. Neka se zaposljava pojedince po strucnosti, a ne po kriteriju: 
«Vidju, fali nam 5 Bosnjaka da bi ispunili kvotu... cekaj, cekaj... fali i dva Arbanasa. Daj zovi Dinosu da to rijesimo.»
Sacuvaj nas majko od zivota i postojanja, ako ce nam drzava tako izgledati, da ce svaka grupa i zajednica voditi evidencije koliko je procenata njihovih pripadnika dje zaposleno.
U gradjanskoj drzavi nema «ovih», «onih» - i «njih». Svi su jedno, tj. svi su isti.

Ali kao sto rekoh, cini mi se da kako se stvari budu smirivale, da ce se ispostaviti da sve vise njih nece htjeti tu gradjansku drzavu, jer to i nije bas ono sto su oni «sanjali».
Nema u toj i takvoj drzavi arbanaskih, bosnjackih, i srpskih partija. Postoje samo gradjnske partije. Nema u Engleskoj «arapske lige», ili «Hindu alternative». To je gradjanska drzava. Postoje gradjanske, a ne vjerske i etnicke stranke.
Jesu li nasi gradjani ne-crnogorske nacionalnosti , bolje receno jesu li njihovi vodje - spremni prihvatiti postojanje iskljucivo gradjanskih partija, u gradjanskoj drzavi Crnoj Gori? Bas me interesuje sto ce biti u doglednoj buducnosti po tom pitanju.
Uvjeren sam da ce mnogi od onih, kojima su usta do prije koju godinu bila puna «gradjanskoga» ovog, ili «gradjanskoga» onog; ubrzo «okrenuti plocu» i pokazati svoje pravo lice. A tada cemo lakse donositi neke kljucne odluke i poteze. Jer krajnje je vrijeme da se «karte bace na sto'».

“Sto je jos vise zabrinjavajuce je da je Crna Gora organizovala fakultetsko obrazovanje, profesionalnu akreditaciju, i politicke kancelarije tako da clanovi manjina moraju jezicki asimilirati kako bi postigli profesionalni uspjeh i politicku snagu.”

Ono sto je zaista zabrinjavajuce, je da neko uopste moze da kritikuje ovakav drzavni ustroj. To samo govori koliko su gore navedeni komentari dobronamjerni. Na podrucju kakvo je Balkan, sa istorijatom koji ima, i sa situacijom kakva je bila i jos jeste u susjedstvu; ocekivati da Crna Gora glumi Švajcarsku, sa minimalnom kolicinom demokratskoga iskustva - je potpuni apsurd; i znak – ili intelektualnih poteskoca - ili nezamislive malicioznosti komentatora.

Zadrzimo se kratko na Švajcarskoj.
Prvo, to je zemlja sa tradicijom ovakvoga drustvenoga uredjenja kakvo ima - vec vijekovima. A jedan od kljucnih razloga zasto je uspjelo da ta zemlja spoji «nespojivo»
( tri jezicne grupe cine jedinstveni drzavotvorni organizam) – i jos k tome razvije u njih osjecaj patriotski i domoljubni; jeste taj - sto je doba kada je svajcarska drzavna zajednica nastajala, bilo doba kada nije postojalo formiranih etnickih zajednica kao danas; niti takve svijesti kakva je danas - o zajednistvu, i potrebi za homogenizacijom na osnovu religije, ili jezika, ili etnicke pripadnosti, i slicno tome. 
Da sve krene iz pocetka – i da danas Švajcarci krenu, uz ovakve uslove koji su u Evropi unatrag 100-tinjak godina, graditi ono sto je danasnja Švajcarska – tesko da bi u tome uspjeli. 
Pokusavati takve stvari provoditi na Balkanu - uvazavajuci kontekst, te vrijeme i prostor o kojem govorimo – znak je ili nezamislive genijalnosti i samouvjerenosti kakvu je imao jedan mitski Ahilej ili Aleksandar III. Veliki Makedonski; ili pak – znak neshvatljive gluposti i stanja potpune bez-idejnosti. 
Dakako postoji i opcija broj 3. Uvijek postoji opcija broj 3. 
A to je zlonamjernost i perfidnost. I upravo je u tome problem.

Drzava ima svoj sluzbeni jezik. On je jedan, nema ih sto. Jedina etnicka grupa kojoj «izvorni» govorni jezik nije taj sluzbeni jezik – su Arbanasi.
A posto oni cine jedva 7 % gradjanstva Crne Gore (po popisu iz 2003.); nema niti jednoga kvalitetnoga argumenta (osim naravno sile, a to nije nikakav argument) koji bi prevagnuo u korist zamisli da se u Crnu Goru uvede vise-jezicni sistem.

Citajuci gornji komentar, ispada da je Crna Gora zadnjih sto godina bila vise-jezicna
drzava (sto je dakako netacno) – pa je, eto, neki dan donijela odluku da se to ukine; i eto sada komentator konstatuje kako je to tragicno i lose. Ovi komentari, da nijesu ovako tragicni, bili bi za antologiju balkanskog humora.
Clanovi manjina se ne moraju jezicki «utopiti» u crnogorsku, ili neku drugu naciju ili jezicnu grupu – vec se prosto trebaju prilagoditi vecini, ali i nekim prirodnim zakonima da bi sistem mogao normalno da funkcionise. 
Ako u drzavi 93% ljudi prica jedan jezik, a tek 7% drugi – od Gibraltara, pa do Baltika, koja bi se to demokratska evropska drzava isla upustati u bilingvizam – posebno nakon onakvih iskustava po Srbiji, Makedoniji, pa i ostalim balkanskim drzavama za zadnjega rata? Mi se svi razbacujemo pricama o drzavnom aparatu, i birokratiji koja je preskupa, i o tome kako to treba «srezati» i sl.; a onda s druge strane pricamo o «asimilacijama» i tome kako treba uvesti prevoditelje i ko zna sta jos. Pa ima li kraja glupostima? Moze li Crna Gora glumiti EU, i uposljavati prevoditelje za svakoga ko procijeni,  na temelju pitaj Boga kojih kriterija, da je stanje njegovih ljudskih i jezicnih prava «zabrinjavajuce»?

To tako pocinje. Da se radi o manjini koja nema drzave  koja joj moze ponuditi potporu, i «zaledje» u odrzavanju nacionalne svijesti i kulture, ne bih rekao nista. Ali to nije slucaj sa Arbanasima, i upitan je smisao prica o potrebi uvodjenja paralelnih studija i skola. To vodi do separacije, udaljavanja i sl.
A to onda vodi do scenarija  vec vidjenih na ovom trusnom balkanskom prostoru.
Za prosirenje ovlasti i mozebitne samouprave jesam. Ali u ogranicenoj i krajnje definisanoj mjeri i obimu. Da nam se ne bi desilo da pocnemo izmisljati profesije i poslove – na kojima ce se pricati uglavnom jedan jezik (npr. arbanaski) – samo zato da nebi slucajno neciji «ponos» bio «povrijedjen» time sto mora uciti srpski (naziv sluzbenog jezika u Crnoj Gori) da bi mogao da poluci «profesionalni uspjeh» ili «politicku snagu».

Toj se problematici moze pristupiti dvojako. Sluzbeni jezik jedne drzave - ili spaja, ili razdvaja gradjane te drzave - razlicitoga jezicnoga i etnickoga porijekla.
Ako ce se pristupati tome kao «problemu», i kao necemu sto razdvaja – mora se odgovoriti na pitanje – kako bi to tacno «nas» i Arbanase «spojilo» to sto bi oni imali «svoje» fakultete, a mi «svoje» - oni «svoj» jezik u «svojim» skolama, a mi «svoj» u «svojim»? 
Kuda to vodi: 

U savrsenom scenariju –
miru, ljubavi, razumijevanju, uvazavanju, toleranciji. Drugim rijecima – raj na zemlji. (Nema veze sto vise ne pricamo isti jezik. Ako od arbanaskog trgovca nekretninama - za 30-ak godina moj sin bude kupovao stan – i ako ovaj bude govorio svoj jezik, a moj sin svoj – nema veze, komunikacija ce se odvijati rukama. Tako su radili i nasi stari prije 
20 000 godina. Znaci vracamo se u doba pecinskih ljudi. Što ti je Evropa.)

- (A mozda cemo shvatiti za 50 godina od danas, da smo napravili glupost, pa cemo uvesti Esperanto – kao zajednicki jezik. Moze. Ali zasto, kad vec imamo jedan sluzbeni jezik?)

U vjerovatnom scenariju – 
lagani separatizam, medjuetnicke trzavice, otezana komunikacija (tipa: «Zasto da ucim «tvoj» jezik, kad ne moram. Uci ti moj.»; i slicne gluposti.); sve u svemu – uobicajena balkanska posla koja vode zna se dje. Ako neko ne zna – neka posjeti Makedoniju. Jer to je princip po kojem bi se taj scenario vrlo lako mogao odigravati.

Dakako, postoje sanse da se ostvari upravo prvi scenario – sto bi bilo predivno.

Ali ajde da se mi vratimo u realnost – te su sanse ravne sansama da se ovaj zadnji rat na Balkanu zapravo nije nikad desio, nego su nas lagali, i sve one strahote sa televizije zapravo snimali u studijima u Holivudu. 
Sigurno je da bismo svi to radje zeljeli, ali to jednostavno nije realnost, vec negacija iste!
A pojedinac ili grupa negiraju realnost -  ili zato sto su posve izgubili prisebnost; ili zato sto imaju neke koristi od toga. 
Kakve koristi – to treba pitati one koji uporno negiraju realnost, iz ko zna kojih pobuda. Bojim se da su ljudska prava takvima na poslijednjem mjestu.

“Prema Visokom Komisionaru Ujedinjenih Nacija za Izgjeglice, postoji 28,493 relociranih osoba u Crnoj Gori od avgusta 2004. .. UNHCR tvrdi da gotovo 50,000 zivi na podrucju Srbije i Crne Gore koji jos uvijek nisu oficijalno registrovani , i koji bi u tom slucaju morali biti dodati gore navedenom broju... Velik broj ovih relociranih osoba je presao u Malesiju i nastanio se na podrucju Konika i Vrela, regionima koji pod fondom vlade Crne Gore. Ove, vecinom Bosansko-muslimanske grupacije su znacajno destabilizovale etnicku kompoziciju regiona gdje Albanska zajednica dolazi u opasnost od pada ispod vecinskog praga. Pod ovim uslovima, Albanska istorijska bastina je u nezgodnoj situaciji gdje bi mogla pripasti vlasti nepoznate (strane) grupacije. “
Ovakve izjave su vec na rubu probavljivoga, pa cu se suzdrzati od daljnjih komentara; s napomenom da ovakvi nonsensi samo daju dodatan argument svakome normalnom, zasto Crna Gora mora da postane gradjanska drzava sto prije. Jer ce onda, ako bude srece i razuma, prestati –bar na oficijelnom nivou – “proucavanje” krvnih zrnaca i konfesionalne pripadnosti ljudi koji se doseljavaju u komsiluk.
Za kraj bih htio primijetiti jos jednu sitnicu..
Kada bi se arbanaski lobiji i grupacije borili za prava Crnogoraca, i drugih Slovena u Republici Arbaniji – sa samo trecinom zara s kojim se bore i zalazu za prava Arbanasa u Crnoj Gori – na Balkanu bi cvjetali rajski vrtovi. A cinjenica da cijela ova prica u svojoj sustini lici na «jednosmjernu cestu» – sto ona  nikako ne bi smjela biti – samo potvrdjuje da su mnogi nasi medjuodnosi jos u povojima, i da se temelje na neozbiljnom pristupu bilo jedne - bilo obje strane.
Nije realan onaj koji ocekuje da moze traziti, a ne treba davati. Dovoljno je pogledati statistike i podatke izvjesnih medjunarodnih komisija i ureda sa pocetka 20. vijeka – koji govore o broju Slovena u Arbaniji; i uporediti ih sa onima koji govore o tadasnjem broju Arbanasa u Crnoj Gori, ali i drugim susjednim drzavama – da se dodje do zakljucka ko je taj, koji je u cijeloj ovoj prici – u odnosu na danasnju situaciju - losije prosao. I ko je taj koji bi se zapravo trebao i mogao zaliti, u svakom slucaju - mnogo vise nego sto to cini. 
A zasto se neke stvari ne cine, trebalo bi priupitati i «demokrate i humaniste» iz Arbanije; ali svakako - prije svega - naseg «voljenoga despota» Mila Djukanovica. On najbolje zna zasto je novi premijerov Mercedes ili BMW presudniji za Crnu Goru, od sudbina hiljada Crnogoraca u skadarskom regionu Arbanije - ali i sire -  koji polako nestaju, dok mi uvodimo lingvisticke «olaksice» kako bi se «lakse» moglo u Crnoj Gori dolaziti do ”profesionalnih uspjeha i politicke snage” o kojima je govorio cijenjeni gospodin na ciji se tekst i osvrcem.