Srdjan Vucetic 

Matija Beckovic rodjen je 29. novembra 1939. na dan koji ce za koju godinu postati praznik jedne velike i ponosne zemlje. Ucio je skole u Veljem Dubu i Kolasinu a kad vise da od Veljeg Duba i Kolasina "hleba" nema ode ucit skole u Slavonskom Brodu, Valjevu i Beogradu. Vidje Beckovic da mu od Veljeg Duba i Kolasina ni "jezika" nema te progovori Beckovic jezikom kojim se najvise govorilo u najvecoj zemlji od svih zemalja te velike i ponosne zemlje, ciji praznik rodjenjem predskaza. 

Prvu pjesmu Beckovic napisa i otisnu u studenstski casopis 1957. Poslije prve dodje i druga, poslije druge treca i tako redom, procu se Beckovic po velikoj i ponosnoj zemlji, ciji praznik svojim rodjenjem predskaza. Spjeva Beckovic pjesme o Che Gavari, Ovom i Onom, Knjigama i Kruskama i ne bi nista, jedva da se poce dopisivati sa naucnicima i akademicima iz najvece zemlje od svih zemalja te velike i ponosne zemlje, ciji praznik svojim rodjenjem predskaza. Ne bi se pravo Beckovicu sa naucnicima i akademicima samo dopisivati – ta nije valjda "hleb i jezik" promjenio da bi se sa sebi ravnima samo dopisivao – i rjesi Beckovic nove pjesme pisati. Spjeva Beckovic pjesme o nekom Kosovu i nekoj cjeni, Svetom Savi  i nekoj sluzbi, zovnu Momu Kapora da mu ih malo prosara olovkom te i takve ih objavi. Zelja mu se uslisi, vidjese naucnici i akademici iz najvece zemlje od svih zemalja te velike i ponosne zemlje,ciji praznik svojim rodjenjem predskaza, u Beckovicu sebi ravna i dostojna i pozvase ga sebi na konak. Svidje se Beckovicu konaciste toliko da cak i kad naucnici i akademici odlucise da iz zdrastvenih razloga ljudi koji govore istim onim jezikom koji se Beckovicu toliko svidje u mladosti da najvecu zemlju od svih zemalja velike i ponosne zemlje, ciji praznik svojim rodjenjem Beckovic predskaza ucine jos vecom a odluku ne sprovedose te samo veliku i ponosnu zemlju, ciji praznik svojim rodjenjem Beckovic predskaza ne unistise – Beckovic usklinknu da ce jos biti ceranja. 

Izdahnu vjetar i osta Beckovicu imendan bez praznika, ali rece da ce biti ceranja. Ne bi zao Beckovicu sto je tako pa i kad vidje da vece zemlje od najvece zemlje od svih zemalja nakadasnje velike i ponosne zemlje, ciji praznik svojim rodjenjem Beckovic predskaza tesko da ce biti ne predade se Beckovic spjeva pjesmu da svoje (nove) ohrabri i svoje (stare) uplasi: CERACEMO SE JOS, rece Beckovic, "ovo je bruka, ovo nije ceranje", ceranje ce tek da bude. CERACEMO SE JOS, rece Beckovic, "zbog glavice luka…kad smo dali glave dacemo i glavice." CERACEMO SE JOS, rece Beckovic, "ovo je vek  ceranja, zlatno Ceromanovo doba, Ceromana II Ceranstvenoga." Ohrabri Beckovic svoje (nove) i uplasi svoje (stare). Svojim rodjenjem prorece Beckovic praznik jedne velike i ponosne zemlje, prorece on i njen kraj, ali prorece i ceranje.
 

PROROK MATIJA II
 

Sam Beckovic, u svojoj pjesmi "Vezivanje za mrca," rece: Kao sto se za mrca/Vezuje je jedan covek/Moze i ceo narod. I ne samo za mrtvog coveka/Nego i za mrtvu ideju. Vezivanje zivog duha/Uma i jezika naroda/ Za umrlu misao/Preminulo slovo/Izdahnuli vetar/Dotrajalu nadu/Ideju lesinu. I epohu mrcinu/Podmiruje i narod/ Istom cenom/Kao i vezivanje u turska doba. 

Rece Beckovic i porece. Dok je ove stihove spjevao nije Beckovic pomislio da ce sama sebe vezati za mrtvaca. U gromkom ekavicom mutiranom Njegosevu dijalektu prorece Beckovic da ce se, eto, narod njegova izbora vezati za "ideju lesinu", za djavoljev Memorandum te za "mrca" sa Dedinja. Ne vidi Beckovic nista sem ceranja, "izdahnulog vetra" i "dotrjale nade" .  Ne vidi Beckovic da je "vek ceranja" samo prirodan kraj "epohe mrcine". Ne vidi Beckovic da su Ceromana II Ceranstvenoga i ostale Ceranjice vec davno za mrca vezali. Ne vidi Beckovic da je (njegovo) slovo o ceranju davno preminulo. Ceranje je, ne vidi to Beckovic, nada dotrajala. Ne vidi Beckovic da nema vise ceranja ni za crvenim ni za zelenim stolom, ostalo je samo vezivanje kao i u turska doba.

Prorece Beckovic da: Niko tu muku nije preziveo/Da je ostao sam/Da mu nije cikunuo mozak/Prepolucen duh/Pobrkan jezik/Izguzvana dusa/Rasukan um…isukan, izguzvan, i nadasve, napusten od svih osta narod vezan za mrca mrtvu mu ideju. Ne prezivi Beckovic, ni Beckovicev novi narod, i zao mi bi zbog tog naroda. Ne vidi to Beckovic, zaboravio svoje stihoveI drago mi bi zbog toga Beckovicevog slijepila,  nemam vise samo sumnju – sada znam da Beckovica vise ne treba citati ni slusati.  "O medjuvremenu" ce mi i dalje biti drago stivo iz srednje skole koga cu se rado sjecati i ponekad uzdahnuti za ponecim, ali Beckovica necu slusati ni citati, jer, da bi se bio dobar covjek ne treba biti dobar pisac, i da bi se bio dobar pisac ne treba biti i dobar covjek. No da bi se bio dobar pisac i dobar covjek istovremno ne moze se biti dobar pisac a los covjek.  Kako to da Prorok Matija oslijeplje bas kad je trebao to vidjeti? Uostalom, ne moze se Beckovic nisakim cerati a objema a jednom rukom milovati  televizor a drugom grliti radijator u svom voljenom konaku. 

Srdjan Vucetic

Montenet.org:  Kao sto zna veliki broj citalaca koji su nam se javljali, komentari citalaca su dobrodosli.  Montenet.org ne prezentuje vecinu komentara koje su licne prirode. Medjutim, ukoliko neko zeli da komentarise ili sugerise teme koje bi mogle biti od interesa citaocima, Monenet.org ce ih okaciti na "http://www.montenet.org/home/letters.htm" po redu u kojem stizu. Mozda je jos jednostavnije ako oni koji hoce da posalju komentar dvostruko pritisnu misa na rijec 'comments', a ukoliko hoce da vide komentare pritisnu misa na rijec  'published' koje se nalaze na dno svake stranice Montenet.org. Alternativno, komentari se mogu poslati na e-mail adresu webmaster@montenet.org.