U prijestonom gradu Cetinju, ne samo ljudi vec i sve drugo što se odlikuje nekom posebnošcu, kad-tad dobije neko posebno ime ili - nadimak. Tako biva da neki javni i privatni objekti, budu više poznati po tom nadimku, nego li po službenoj adresi, kao što je to, na primjer, slucaj sa nekadašnjom zgradom banke nazvanom - “Kasoronja”. Dok se banka nalazi u centru grada, ne manje poznata stambena zgrada zvana “cetrdeset mucenika”, nalazi se izvan centra i sagradjena je uz samu katolicku crkvu. Vjerovatno je tako nazvana po broju, za ono vrijeme veoma luksuznih stanova, koji su gradjeni dugo i u nastavcima, vjerovatno zato  što su raznorazni klanovi nekadašnje gradske nomenklature, jedni drugima u tockove uvaljivali ideološke klipove. No, konacno je ona dovršena i useljena, vecinom pripadnicima visokoobrazovanog podmlatka iste nomenklature i time postala otmjena rezidencija sa specijalnim pokricem. Vjerovatno spada i u “najobrazovanije” gradjevine prijestonog grada. U medjuvremenu je onaj stari marksizam propao, dok su stanovnici sa svojim potomstvom nastavili da stanuju u ovoj poznatoj zgradi, prilagodjavajuci se novome “marksizmu” filmske brace Marks - odnosno MARX BROTHERS.
 Tokom zadnje decenije drugog milenijuma, raspad zemlje je donio sveopštu propast, tako da je grad i život u njemu pokrila nerazmrsiva paucina beznadja i apatije. Nekada moderne fabrike su bez posla i beznadežno zastarjele, dok se visokoobrazovana gradska elita izgubila u sivilu neke poluilegalne privrede, ali je nastavila da stanuje u nekadašnjim kadrovskim stambenim objektima, od kojih je najatraktivniji bio i ostao ovaj pod novozavjetnim imenom - “Cetrdeset Mucenika”.
 Prilikom jedne od posjeta Cetinju, negdje sredinom devedesetih, prolazeci ulicom ispred katolicke crkve nezainteresovano sam osmotrio južnu fasadu ove lijepe gradjevine i tek kad sam trenutak kasnije osmotrio sjevernu, nacickanu malim tanjirastim antenama, njihovo mnoštvo me opomenu da se ponovo vratim nazad i bacim još jedan pogled na, balkonima pokrivenu, južnu fasadu. Tek tada sam postao svjestan, da onoj šumi malih antena, uperenih ka Lovcenu, odgovara isti broj, po balkonima južne fasade uredno rasporedjenih satelitskih antena (precnika najmanje 80 cm). Zbunjen tim nepreglednim mnoštvom a znajuci njihovu cijenu, prvo sam se upitao kako to da visokoobrazovani stanovnici ove zgrade nijesu došli na ideju da, po mnogo povoljnijoj cijeni, dobave zajednicku antenu koja bi im jednako poslužila i ujedno oslobodila cijelu zgradu tako ružnoga tereta. 
 Nastavih put, ali mi prizor antena mnoštvom nametnu neku svoju tvrdoglavu simboliku novih (misaonih) prostora i (komunikativnih) mogucnosti. Iznenada, nenamjernom analizom dodjoh do veoma iznenadjujuceg zakljucka da su stanovnici pomenute zgrade to samo - uslovno, tojest da oni svojim duhom vec odavno stanuju negdje drugo, odnosno moderno receno, otselili su se u globalne prostore novog svjetskog poretka. Sve u svemu, neocekivano sam nabasao na jedan izvanredno slikovit primjer - digitalne emigracije. U starom marksizmu cesto je bilo rijeci o “unutrašnjoj emigraciji” progonjenih disidenata koju je, kao što se iz priloženog može vidjeti, zamijenila ocajnicka  emigracija u cyber- ili digitalne (nad)prostore visoke elektronske tehnologije. 
 Nas, koji lutamo zapadnim svijetom, ovakvi primjeri potsjecaju da je uvijek dobro svemu novom poci u susret a ne cekati da se ono nenadno sruci na nas i odvuce u svoje neprozirne dubine.  Susret sa surovim pravilima zapadnog svijeta, odmah nas je potsjetio koliko smo nepripremljeni za njegove izazove. Tek ovdje, na Zapadu, vidimo da je najjaca komponenta njihovog vaspitanja, osposobiti djecu da postanu gospodari svojih želja, kako se ne bi pretvorili u njine robove. Cesto sam, sa sjetom, posmatrao  ljude zapadne civilizacije, u cijem životu se bogatstvo podrazumijeva, nerijetko se diveci skromnom i dostojanstvenom nacinu  na koji se tim bogatstvom služe. Ponekad sam u tom njihovom ponašanju mogao jasno da naslutim neko iskonsko poštovanje upuceno sjenima onih koji su stvorili to izvorno blagostanje. Tim stvaralackim svijetom ne kruži uzalud krilatica da: “Covjek postiže trajnije zadovoljstvo onim što stvori nego onim u cemu  uživa”.
 Zbog toga svaki od nas, iz dijaspore, s iskrenim nemirom prati “znake u vremenu” aktuelnog “marksizma” u kojemu su ulogu nesmiljenih komesara nove ideologije preuzele licne, svjesne, podsvjesne, cesto i neshvatljive, želje.U tom pogledu, dovoljno je pratiti ponude trgovine i medija. 
 Baš ta premisa da se postane gospodarom svojih želja, stvara suverene ljude spremne da svoje sposobnosti i sredstva udruže i zajednickim snagama postignu  ono što inace nikad ne bi mogli. U svijetu kojim vladaju (puste) želje, sve se svodi na njihovo ocajnicko zadovoljavanje, kojim veoma cesto manipulišu beskrupulozni politicki strvoderi i korumpirani demagozi. Zbog toga me je simbolika ove nenamjerne asocijacije ispunila tugom, jer neke od stanara ove narecene zgrade poznajem još iz mladosti i znam da se radi o veoma casnim, poštenim i pametnim ljudima, koje je jedan naopaki društveni sistem zatvorio u geto “moralno politicke podobnosti”, od njih ne zahtijevajuci skoro ništa drugo do sirove poslušnosti da bi ih, prilikom svoga nestanka ostavio na vjetrometini nove stvarnosti u kojoj vladaju neke nove i, do neshvatljivosti cudne, vrijednosti. Zato se ne treba cuditi što su izabrali ovaj nadrealni egzil koji omogucava revolucionarna elektronska tehnologija. Time na najbolji nacin pokazuju da su sposobni prilagoditi se svemu novom pa i ovom, nadajmo se, samo prelaznom “marksizmu”, koji je suvereno ovladao našim sudbinama. Nadajmo se i da njihovo temeljito obrazovanje nece ostati jalovo, vec da ce se preko njihovog fino vaspitanog i visokoobrazovanog potomstva, u najskorijoj buducnosti, opravdati i osvjedociti u potpunosti. 
 

Hannover, decembra 2000      V. St. Kinjo