Vec i same pripreme za odlazak na kongres, slutile su da ce cio poduhvat biti ispunjen neocekivanim obrtima i iznudjenim odlukama. U gastarbajterskom dnevniku “Vesti”, vec duže vrijeme se, sve aviokompanije pravoslavnog dijela raspale SFRJ, utrkuju, koja ce ponuditi što jeftinije povratne karte. Sve te ponude, ma koliko naizgled povoljne, izazivale su podozrenje i nelagodu jer je iz njih provirivala izvjesna “udica” pošto je cijenu od DM 480.- pratila naoko bezopasna primjedba (plus taxe). Nijesam bio iznenadjen kad su mi u putnickim agencijama saopštili da karata nema i vec sam razmi{ljao o drugim mogucnostima odlaska, kad sam se sjetio agencije “ROBERT´S TRAVEL” cije sam usluge vec koristio a znao sam da se, na frankfurtskom aerodromu, njen šalter nalazi preko puta šaltera aviokompanije “MONTENEGRO AIRLINES”. Bio sam prijatno iznenadjen kad mi osoblje saopšti da bi karata moglo biti i da ce me staviti na listu cekanja, ali da se za svaku sigurnost obratim šefu (Robertu), koji mi ovu novu mogucnost potvrdi, zavjerenickim glasom dodajuci da ce me ta izvanredna usluga koštati DM 735.- (i slovima sedamstotridesetpet maraka) + DM 20.- aerotaxe pri povratku iz Podgorice. Iako sam slicnu zasjedu naslucivao, bio sam ne malo iznenadjen njenom podmuklošcu te ga upitah cemu onda sve one primamljive cijene u oglasima. Spremno je odgovorio da su to cijene sa rezervacijama po svjetskom standardu, od najmanje cetiri nedjelje prije putovanja ali mi je uskratio odgovor na pitanje zašto to ne stoji u njihovom oglasu. Zatecen ovom (ne)ocekivanom ponudom, poceh se grcevito preracunavati dok je on strpljivo ocekivao moju odluku. Konacno pristadoh na ovu novu cijenu ali pod uslovom da mi odmah pošalje kartu kako bih mogao iskoristiti (Fly & Rail) popust na željeznici do aerodroma. Obeca da ce to uciniti, uzgred napominjuci da taj popust (od DM 125.-, kako kasnije saznadoh) nije vrijedan pomena, po cemu se vec tada moglo vidjeti kako on unaprijed tvrdi svoj mutni pazar. Nekoliko puta sam zvao, jer karta nije stizala, ali sve što sam mogao saznati bilo je da avion ne polazi u 14,30 vec u 19,40 sati. Dan prije polaska, vec dobrano nacetog raspoloženja, na glavnoj stanici kupih povratnu ICE kartu po cijeni od DM 322.- umjesto redukovane od DM 198.-.
 Naviknut na korektnu njemacku poslovnost, cijelim putem do frankfurtskog aerodroma s gorcinom sam razmišljao o ovom hajduckom postupku ipak tražeci nekakvo opravdanje bar da bih sebe utješio. U toj potrazi sjetih se stihova iz Gorskog Vijenca da: “Vuk na ovcu svoje pravo ima...”, odjednom svjestan neumitnosti tradicije koja ne zna za kompromise. Ne mireci se time da budem “ovca” za svoje pare, ucinjeh sljedecu grešku protestno “blejeci” zbog te razbojnicke “poslovnosti” dok me je gospodin Robert naviknuto i strpljivo slušao pravdajuci se da je sve stvar aviokompanije i da bi mi, na kraju, pruživši ruku, poželio ugodno putovanje i time me gospodstveno otpustio iz svog poslovnog zabrana.
 Nakon chekiranja karte, konacno se obretoh u prostoriji gdje su putnici ocekivali da se ukrcaju na drugi let za Podgoricu, koji je bio uslovljen povratkom aviona koji redovno leti subotom u 14.30 sati. Vec je bilo izvjesno da ce to potrajati jer je i na ovaj redovan let avion krenuo sa prilicnim zakašnjenjem ali to izgleda nikoga od nadležnih nije brinulo. Imao sam, dakle, dovoljno vremena da posmatram putnike i razmišljanje o njima i o sebi. Ubrzo mi je upalo u oci da je sastav putnika nekako jednostran; bilo je nesrazmjerno mnogo majki sa dvoje-troje sitne djece i ljudi mojih godina (61). Kako je vrijeme prolazilo, djeca su sve više kenjkala dok su nervozne majke pokušavale da im daju kakav-takav nacin. Cijela rabota poce prije liciti na nekakvu evakuaciju, nešto poput zadnjeg aviona iz Sajgona, Sarajeva..., nego li na ugodno putovanje u zavicaj. Spopade me i jedna jereticka pomisao; da ta “vucja” poslovnost naše slavne aviokompanije može biti çak i bezobzirnija nego li što se ja usudjujem i pomisliti. Na primjer, to što nema putnika u najboljem životnom dobu, može znaciti da su svi oni, onako zadrigli, kratko ošišani i okiceni mobilnim telefonima i zlatnim lancevima, opremljeni vezama i poznanstvima, odletjeli redovnim avionom, dok je ova gastarbajterska “fukara” skupa sa mnom, vec odavno navikla da bude kusur u svakojakim mahinacijama ili ucjenama da prihvati svaku kalkulaciju monopolskih cijena, po pravilu uvijek sa duplim dnom, koje decenijama namece svako ko se dokopa bilo kakvog položaja u vladajucoj nomenklaturi. Kojeg i cijeg režima, nije mnogo važno, pošto  je to, ionako, sve ista škola. S užasom pomislih da mi, njima koji su tako nerazdvojno povezani, u stvari, finansiramo one, za nas nedostižne povlašcene karte iz oglasa. Ovu pomisao mi je indirektno potvrdila saputnica koje je do mene sjedjela u avionu, time što mi isprica da je ona rezervisala kartu mjesec dana unaprijed i da je jednako prošla kao i ja jer je, kako rekoše, "nijesu mogli naci u kompjuteru...”  Tvrdoglavo se namece i jedna veoma neugodna pomisao; da generalni direktor aviokompanije to odgovorno mjesto drži na osnovu bracnog statusa i partijske pripadnosti a ne na osnovu strucne kompetencije, kao što se i iz ovog “priloženog” da naslutiti...
 Dosta kasno smo sletjeli u Golubovce, no pošto sam imao samo rucni prtljag i sjedio blizu izlaza, brzo sam prošao kontrolu i našao se pred špalirom taksista. Ponuda je bila DM 25.- do grada a cim sam pokazao namjeru da se pogadjam rekli su mi da to nema svrhe. Rekoh im da ima autobus, na što se oni sprdnuše da on nece krenuti prije no što i zadnji putnik izadje a to znaci najmanje za uru, uru i po... Pošto je bilo kasno ipak uzeh taksi, pri cemu sam imao priliku da cujem predavanje o esnafskim podjelama u ovom zanatu. Vozac mi rece da su oni, taksisti, njihovo “tržište” i cjenovnik, u potpunosti regulisali, tojest da oni iz grada nemaju što da traže na aerodromu i obratno... Moju napomenu “...a sve to na racun mušterija...” nije ni pokušao da shvati.
 Nedjelja dana je bila dovoljna da se odmorim i zaboravim neprijatnosti putovanja. Sa uzbudjenjem sam ocekivao dane kongresa koji su obecavali mnoštvo neocekivanih susreta i dogadjaja. No, osim prigodnih napisa u štampi, u gradu se ni po cemu nije moglo zakljuciti da ce ugostiti tako eminentan skup kao što je najavljeni Drugi Svjetski Kongres Crnogorske Dijaspore. Ipak, u petak 11.08. u gradu se osjecala svecana živost, što je davalo nadu da se je isplatilo po}i na daleki put sa svih svjetskih kontinenata i sliti se u slavnu prijestonicu. U petak uvece, u hotelu “Grand” organizacioni odbor je razdijelio kuvijerte sa bedževima i programom svecanosti, koji je pocinjao opijelom Crnogorske Pravoslavne Crkve i polaganjem vijenaca na spomenik dobrovoljnim ucesnicima Prvog Svjetskog rata poginulim kod Medove.
 U subotu, 12.08. oko 9,30 sati, skup oko spomenika bješe dobio neobicnu “strukturu” koju više nije mijenjao sve dok se nije priješlo na drugu tacku programa. Naime, oko samog spomenika gdje je opijelo držao licno mitropolit CPC, gospodin Mihailo, bilo je okupljeno iznenadjujuce pregledno “jezgro” domacih i pristiglih ucesnika kongresa, dok se je, na “pristojnom” otstojanju, rasplinjavala povelika gomila ljudi koji su se napadno ponašali poput slucajnih posmatraca, medjusobno se pozdravljajuci i razgovarajuci kao da ih se ovaj skup mnogo ne tice. Bilo  je i onih koji su radoznalo virili iza coškova i onih koji su se izgubljeno motali okolo, time dajuci skupu izvjestan karakter slucajnog dogadjanja. Sve u svemu, gradjani Cetinja nijesu skrivali svoju neobaviještenost ili skupu nijesu davali više važnosti nego bilo kojoj turistickoj posjeti.  Iako svemu ovome nijesmo davali neku važnost mi, “jezgro” ovoga skupa, ovako ostavljeni na cistini dogadjanja ipak smo zbog toga osjecali izvjesnu nelagodu,  iako licno meni ovo nije trebalo da predstavlja iznenadjenje jer sam prije nekoliko godina prisustvovao slicnom skupu ispred dvorca kralja Nikole. Prizor je bio skoro isti; mnoštvo vecinom mladih okupljeno oko visokih dužnosnika CPC, cinilo je kompaktno jezgro, dok se je po cijelom trgu i okolnim ulicama, kao slucajno, motala dosta rastresita masa ljudi koji su glumili nezainteresovanost, na izvjesni nacin napadno  glasno razgovarajuci medju sobom. U oba slucaja izgleda da je ovo ponašanje mase pretstavljalo u stvari podsvjesni arhetip ponašanja u nesigurnim istorijskim vremenima, kada se veoma mali broj ljudi usudjuje da potpuno, bez prenemaganja, stane iza svojih licnih opredjeljenja.
 Nakon opijela, uglavnom maloprije pomenuto “jezgro”, otišlo je do spomenika osnivacu grada Ivanu Crnojevicu, gdje je priložen vijenac i održani prigodni govori, nakon cega su se ucesnici raspršili po trgu prepunom turista i slucajnih prolaznika. Na trgu su, postrojeni jedan za drugim, brektala dva autobusa spremna da sve one koji žele, odveze do Njegoševog mauzoleja na Lovcenu. Buduci da sam svih ovih godina, veoma cesto bio u prilici da sa porodicom i prijateljima odem do mauzoleja, nijesam imao mnogo volje za takav izlet a izgleda  da je slicno bilo i sa ostalim ucesnicima, pošto je u štampi bilo izraženo cudjenje zbog malog odziva. Ovdje se vec pokazuje da su organizatori radili nemaštovito i preko volje, kao da je bila rijec o kakvoj sindikalnoj podružnici iz Vojvodine ili okle drugo.., a ne o ljudima iz svijeta ali sudbinski duboko vezanih za ovaj kraj i narod.
 Uoci svecanog otvaranja kongresa, u hotelu “Grand” vec od podna, osjecala se velika živost i hotel punio pridošlicama bilo iz dalekog svijeta bilo iz svijeta politike. U prostoru recepcije i prostranom zapadnom krilu hotela, sve je nalikovalo robnoj kuci u kojoj se moglo kupiti mnogo toga vezanog za pripadnost Crnoj Gori i uspomeni na nju, od knjiga do zlatne robe. Medju tezgama su se dogadjali iznenadni susreti praceni uzvicima iskrene radosti a ne rijetko su bili povod za nenadnu kupovinu poklona i suvenira. Kroz svu tu gužvu, promicala su i poznata lica iz svijeta politike, ali iznenadjujuce rijetko za ovako svecan skup. Posebno je padalo u oci da se niko od liberala nije pojavio tokom cijelog kongresa, a onih iz vrha vlasti bilo je toliko da su se mogli izbrojati na prstima jedne ruke. Najbrojniji od domaci ucesnika skupa, bili su pripadnici Akademije DANU na celu sa predsjednikom J. Brkovicem.  
 U kongresnoj sali hotela, sve je bilo spremno za svecano otvaranje. Na prigodno okicenom podestu, odbor sa predsjednikom Blažom Sredanovicem na celu vec bješe zauzeo svoja mjesta, dok je sa strane stajala grupa omladine iz KUD “Njegoš“, obucena u narodnu nošnju, koja je horski otpjevala “Oj svijetla majska zoro...”, pri cemu su ucesnici spontano ustali i stajanjem u stavu mirno i uzdignutih glava ovoj pjesmi dali svojevrsni status - himne! Nakon toga, princ Nikola II Petrovic Njegoš, na našem jeziku je procitao svoje pozdravno pismo, koje je skup srdacno pozdravio. Posebnu važnost otvaranju kongresa, davao je i veliki broj novinara i reportera, vjerovatno i zbog toga što je skup trebalo da pozdravi i pokrovitelj, predsjednik Milo Ðukanovic. Nakon radoznale živosti, koja je popratila njegov ulazak u kongresnu salu, odjeknuo je i jak pozdravni pljesak svih ucesnika. Predsjednik se odmah uputio za govornicu, gdje je održao prigodni govor sa osvrtom na trenutno dramatinu politicku situaciju, i dok je, pritom pozivajuci sve ucesnike da stanu iza ispravne politike rukovodstva,  izražavao odlucnost i dosljednost, govor je iznenada, spontano?, bio prekinut ustajanjem i skandiranjem svih ucesnika: “Mi-lo! Mi-lo!”  Uprkos iznenadenju ili baš zbog njega, prvo sam ustao sa ostalima, iako nijesam skandirao, a onda se zbunjeno osvrnuo i ugledao jednu lijepu i elegantnu gospodju koja je sjedjela za okruglim stolom, u uglu za medije, kako me sa zanimanjem i potsmješljivo posmatra. Tada sam se sjetio i vec naslutio da je ona naša bojazan, prilikom sastanka u Bergheimu, bila potpuno osnovana; da ce skup biti iskorišten za politicku promociju režimskog vrha. Osvrnuo sam se, postidjeno sjeo i shvatio, da su medju nama dobro rasporedjeni aktivisti i profesionalci, uspjeli da nas, spontano!, dignu na noge in nagnaju da se izvicemo na nacin izdresiran u pionirskim i omladinskim godinama zajednicke prošlosti. Ne može se reci da je sve bilo na naš trošak, ipak je predsjednik poslije svecanog otvaranja cio skup castio picem... Poslije toga smo, na televiziji, cijelu nedjelju dana, mogli do mile volje gledati ovaj naš nezaboravni patriotski nastup, tako da se ne možemo požaliti da je prošao nezapaženo.
 Poslije skupa sam se uputio u grad, ignorišuci zajednicku veceru uvedenu u program sa cijenom od DM 100.-, ali ne zbog toga jer mi je zbog cijene bila skupa, vec zbog toga što mi je ista cijena ovako izložena izgledala prilicno -  glupa. Izvjesno vrijeme kasnije saznao sam, nažalost prekasno, da je ideja bila da se ostatak od onih sto maraka, preko stvarnog troška, priloži Crnogorskoj Pravoslavnoj Crkvi. Isto tako naknadno sam saznao da su i ucesnici skupa, naši sugradjani islamske ispovijesti, prilikom svecane vecere bili posluženi poznatim ovdašnjim specijalitetom - njeguškom pršutom!?
 Ujutro, u nedjelju 13.08.  prema dogovoru i ocekivanju, radnoga dana Svjetskog kongresa, bilo je jasno da je kongres, {to se tice politicke javnosti, poceo - trajao - i završio se pojavom njegovog pokrovitelja predsjednika M. Ðukanovica. Iako je bilo prošlo devet i po sati, kongresna sala je izgledala nekako tužno prazna dok  su clanovi odbora dostojanstveno zauzimali svoja pocasna mjesta. Pocetak je ocevidno kasnio i vrijeme uglavnom prolazilo u ocekivanju ozvucenja koje je kod predsjednika tako dobro funkcionisalo. U stvari to i nije bilo tako loše jer su ucesnici imali dovoljno vremena da se ispozdravljaju i ispricaju o svemu i svacemu. Najteže je bilo onima na podestu, osobito Blažu Sredanovi}u i Jovanu Radonjicu, koji su ponijeli najveci teret u organizovanju ovoga kongresa, a koji su uspjeli da cijelim tokom ovoga skupa, sacuvaju i svoje i dostojanstvo svih ucesnika, uprkos ocevidnoj ravnodušnosti domacina koje je, povremeno, skoro prostacki licilo na svojevrsnu -  sabotažu. Za ovo im treba odati visoko priznanje jer su oni posebno bili na udaru ove (ne)namjerne manipulacije.
   Kad su, na kraju, domacini nekako skarabudžili kakvo-takvo ozvucenje, radni dio kongresa je konacno mogao poceti. Nenavikli govornici su poceli citati svoje referate u mikrofone koji su više smetali no pomagali da se što cuje, te se cijela rabota pretvorila u naporno osluškivanje iskidanih recenica, koje su time skoro potpuno gubile smisao. Izuzetak je svješe i jasno izlaganje predsjednika ceškog Udruženja mladog gospodina Šisteka, koje je efektno završio pozivom da ustanu svi oni koji su za samostalnu i suverenu Crnu Goru. Ovoga puta su svi ustali i bez pomoci vanjske manipulacije. Što se ostalih referata tice, na njih se nije potrebno posebno osvrtati jer ce oni biti oštampani u jednoj posebnoj brošuri pa prema tome i svakome dostupni do u detalje. Cio tok ovoga skupa, bio je toliko zamoran te su mnogi propustili da, poslije podne, prisustvuju donošenju zakljucaka i smjernica za dalje djelovanje medju iseljenicima na globalnom planu.     
  Sve u svemu, ovaj kongres treba ocijeniti kao veoma uspio, baš zbog toga što su na njemu potrošene sve naše iluzije da bi vlastodršcima i ostalima koji se nešto u Crnoj Gori pitaju, naša svjetska iskustva i saznanja mogli trebati i da je obostrana saradnja moguca na nekoj ravnopravnosti i sporazumijevanju. Oni su na ovom kongresu neuvijeno pokazali da im je jedino stalo do naše, koliko naivne toliko i iskrene podrške, a ukoliko neko ima i hoce, na odmet nije ni novcana, pošto oni, znanja i umijeca, izgleda imaju  toliko da nikako ne može faliti. Ipak, treba odati posebno priznanje Blažu Sredanovicu što u završnici nije ocutao vec je sasvim jasno i glasno predsjednika opomenuo da ne previdja tako ocevidno prisustvo korupcije i kriminala, svakodnenih do navike. Tek sada možemo biti bolno svjesni naše naivne namjere da kongresu dodamo još jedan, treci, radno-informativni dan, kako bi se sa ministrima raznih resora mogla uspostaviti neka saradnja u pogledu razmjene iskustava i informacija. Sudeci po njihovom (ne)prisustvu, oni o tome nijesu ni razmišljali.
 No nije samo politicka scena za ucesnike kongresa bila do iracionalnosti neshvatljiva. Licno sam se, prilikom gradskih šetnji, osjecao, kako bi to rekli Njemci, u pogrešnom filmu, boljereci u nekoj od beskrajnih televizijskih “sapunjada”. Iduci gradom uzduž i poprijeko, prolazio sam ispred prepunih kafana i terasa gdje je, u hladovini ispod tenti, sjedio zgodan i lijepo obucen mladi svijet, dok su se u blizini presijavali rasni automobili svjetskih marki, odjednom sam se, cisto onako “iz zasjede”, zapitao; okle im pare za benzin, kad ni vodu ne mogu platiti...? Tada se sjetih da nijedna od cetinjskih fabrika ne radi i užasnuh pri pomisli sa koliko ravnodušnosti sav taj školovani i pametni mladi svijet pušta da mu najplodnije vrijeme života onako jalovo otice u smrdljive cetinjske ponore. Istovremeno se ponadah, odnosno iskreno poželjeh da vjerujem, da ta nametljiva ravnodušnost nije ništa drugo do neka vrste glume u vremenima kad sve izglede i mogu}nosti proždiru - skakavci.
 Na kraju hocu još jednom da napomenem da ovaj nespretni izvještaj nije ništa drugo do neobavezni opis licnog utiska sa jedne smotre koja bi mogla i morala zanimati svakog našeg sugradjanina koji radi i živi u inostranstvu.

     uz srdacne pozdrave    Veljko Strugar
      
potpredsjednik SAVEZA CRNOGORSKIH ASOCIJACIJA NJEMAÇKE (u osnivanju)